Dana 28. ožujka 1846., u Zagrebu je praizvedena prva hrvatska opera ‘Ljubav i zloba’. Do inicijative je došlo među Ilircima, mada je u to vrijeme ilirsko ime već zabranjeno (1843.), ali pokret nastavlja pod drugim imenom. Osobe iza ostvarenja prve hrvatske i jedne od prvih slavenskih opera su Dimitrije Demetar, Albert Štriga, te naravno skladatelj glazbe, Vatroslav Lisinski. Demetar je pisac konačne verzije liberta po kojem je Lisinski skladao, dok je Štriga bio snažni poticatelj ideje, koji stoji iza neodlučnog i plahog mladog skladatelja i hrabri ga u pothvatu. Štriga također pjeva jednu od glavnih uloga na prvim izvedbama.
Ulogu tenora pjevao je Franjo Stazić, kasnije proslavljen pod imenom Ferenc Steger, a sopran je bila mlada grofica Sidonija Rubido Rrdödy. Premijera je došla u pitanje u jeku priprema, kada su izbili Srpanjski nemiri (29. srpnja 1845.), kojom prilikom je u puškaranju na Markovom trgu poginulo 13 prosvjednika. I Franjo Stazić tom je prilikom ranjen, no srećom se oporavio, tako da je premijera samo odgođena. U malom Zagrebu, koji u to vrijeme ima oko 15.000 žitelja, izvedba domaće opere vlastite produkcije bila je društveni događaj za pamćenje.
Opera je nastala iz želje Iliraca da se ideje narodnog pokreta šire među pukom sredstvima popularne umjetnosti, poput drame, pučkih kalendara, tiskovina velike tiraže, novina, pjesništva, pa i opere.
Naravno, neizostavna je i moda u odijevanju, u čemu su Ilirci također ostavili dubok trag. I baš je premijera ‘Ljubavi i zlobe’ bila prilika da se, kroz kostimografiju održi prava modna revija ilirske mode, odnosno onoga što su Ilirci promicali kao odijevanje ‘na narodnu’. A kraljicom mode u Zagrebu u tom času je postala primadona Sidonija.
Izvještaji u novinama opisuju sve kostime izvođača, pa spominju kako je Sidonija nastupila ‘…u svom narodnom, bogato izvezenom odjelu od svile i kadife, kojoj crvena kapica i pojas pravim dragim kamenjem i biserom urešen bijaše…’. Izgled njenog kostima (budući nema fotografija niti ilustracija sa tih prvih izvedbi) ostao je sačuvan u igraćim kartama, koje su, prema modi vremena, preuzimale kazališne kostime. Tako i danas popularne ‘mađarice’ prikazuju kostime iz kazališne izvedbe ‘Wilhelm Tellla’, a ‘Dvorane zagrebačke karte’ nose likove iz premijere ‘Ljubavi i zlobe’.
Narodna je moda bila donekle modni hibrid suvremene mode s krinolinom i širokim ‘v’ izrezanim haljinama, preko kojih se nosila ‘surka’, stilizirana vojnička krajiška bluza s gajtanima, redovito u ilirskim bojama, crvena, bijela ili plava, te crvena ilirska kapica.
Muška je moda imala još više elemenata krajiške odore, te se pored surke nose hlače u čizmama (najčešće tamnoplave), a na glavi ‘crvenkapa’, također preuzeta iz odore graničara, tip meke frigijske kape, čiji visoki vrh pada postrance.