Iako prema predloženoj teoriji vrijeme u zrcalnom svemiru teče unatrag, iz budućnosti u prošlost, to ne znači kako bi možebitnim stanovnicima zrcalnog svemira navedena pojava djelovala kao nešto neuobičajeno. Štoviše, iz prespektive njihovog svemira, izvjesnije je kako bi im se protok vremena u našem svemiru činio naopakim.
Problematika protoka vremena jedno je od pitanja s kojim se fizičari bave veće duže vrijeme, zahvaljujući činjenici kako nijedan od temeljnih zakona fizike ne brani protok vremena u oba smjera, bilo unaprijed, bilo unatrag. „Bez obzira na to govorimo li o Newtonovojgravitaciji, Maxwellovoj elektrodinamici, Einsteinovoj specijalnoj i općoj teoriji relativnosti ili kvantnoj mehanici, sve jednadžbe koje u najboljoj mogućoj mjeri opisuju naš svemir savršeno funkcioniraju bez obzira teče li vrijeme unaprijed ili unatrag”, konstatira Lee Billingsu članku za časopis Scientific American.
Kako bismo bolje razumjeli prirodu protoka vremena, spomenimo kako je još 1927. godine britanski fizičar Arthur Eddington osmislio termin ‘strijela vremena’, koji opisuje navedeno u okviru termodinamike. Pritom drugi zakon termodinamike kaže kako u zatvorenom sustavu, kakav je, uostalom, i naš svemir, entropija neizbježno raste. Štoviše, uzimajući u obzir navedeno, entropija će rasti bez obzira na to ide li strijela vremena unaprijed ili unatrag. To znači da je drugi zakon termodinamike u očitoj suprotnosti s ostalim zakonima fizike, budući da navedeni ne dopušta kretanje strijele vremena unatrag na način da se entropija smanjuje, odnosno da vrijeme teče iz budućnosti, tj. iz višeg stanja entropije, u smjeru prošlosti, tj. prema nižem stanju entropije.
Da bi zaobišli termodinamiku, prof. Julian Barbour sa Sveučilišta u Oxfordu i njegovi kolege Tim Koslowski sa Sveučilišta New Brunswick i Flavio Mercati s Perimeter Instituta za teorijsku fiziku još su 2014. godine objavili rad kojim su pokušali dokazati kako strijelom vremena upravlja gravitacija. Kako bi dokazali navedenu teoriju, odlučili su se na računalnu simulaciju ponašanja 1000 elementarnih čestica pod utjecajem Newtonovih zakona gravitacije. Rezultati su bili iznenađujući, budući da su se čestice u jednom trenutku zbile na najmanju međusobnu udaljenost, koju su nazvali Janusova točka, da bi se potom raširile u dva smjera, prikazujući mogući smjer strijele vremena prema unaprijed, odnosno unatrag, neposredno nakon Velikog praska.
„Kad se čestice šire prema van, one se kreću u dva suprotna temporalna smjera. Barbour i njegove kolege svojim su pojednostavljenim modelom svemira od 1000 čestica pokazali dvojno širenje, gdje gravitacija stvara strukture u oba smjera”, otkrila je prof. Olivia Goldhillsa Sveučilišta u Oxfordu.
Riječ je o jednostavnom modelu, kod kojeg krećete i središnje Janusove točke, gdje je kretanje kaotično, te se potom u oba smjera počinju formirati strukture. Ako je navedena teorija točna, onda se s druge strane Velikog praska nalazi još jedan svemir u kojem je smjer vremena suprotan našem”, konstatirao je prof. Barbour.
Da se dotična teorija temelji na uistinu kvalitetnim znanstvenim postavkama, potvrđuje i nedavno istraživanje druge ekipe znanstvenika, predvođenih Seanom Carrollom s Instituta za tehnologiju u Kaliforniji i Alanom Guthom s Instituta za tehnologiju u Massachusettsu (MIT), koji su došli do istih rezultata koristeći se bitno drugačijim modelom.
Naime, koristeći se konačnim skupom čestica ubačenih u beskonačni model svemira, znanstvenici su dobili dvije strijele vremena, koje su nastale praktički istovremeno. Pritom je jedna krenula u smjeru povećane entropije, a druga se zadržala u blizini središta, smanujući entropiju, da bi potom krenula unatrag u smjeru kaotičnog stanja.
znanost.geek.hr/nwe scientist/prigorski.hr
foto: pbs.org