Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša istaknuo je kako Uskrs za kršćane nije tek davni događaj, koji nema nikakve veze s našim životom, jer Uskrs govori o našim sadašnjim životima, o tome što se s nama i sa svijetom zbilo po Kristovu uskrsnuću.
Mons. Kuteleša to je istaknuo u nedjelju na uskrsnoj misi u Bogoslužnom prostoru blaženoga Alojzija Stepinca dodavši kako Uskrs neizostavno poziva da vidimo sebe i svijet u Kristu, Krista živoga među nama i u svijetu kako bismo i mi kristovski živjeli u odnosu prema drugima i svijetu.
Uskrs nas, naglasio je, poziva da podignemo glave i uspravimo se iz stanja pognutosti pod teretom grijeha i smrti.
“Uskrsnuće Gospodinovo je i za vjernike i za one koji to još nisu, radosna vijest o Isusovu sudu, o spasenju, o oproštenju grijeha, o Isusovoj trajnoj nazočnosti u svijetu”, rekao je i dodao kako je Uskrs svima razlog nade koja ne postiđuje.
Uskrs je prikazao kao radosnu vijest Isusova suda, kroz uskrslog Krista i činjenicu da vjera nije uzaludna, nadu koja ne postiđuje i kroz Uskrs u pogledu.
Sud Isusov i opraštanje grijeha dvije su teme o kojima se sve manje sluša s propovjedaonica i sve manje čita u teološkim časopisima, napomenuo je i dodao kako je postalo neugodno slušati i zbog toga nepopularno govoriti i o sudu i o grijehu jer možda zvuče kao prijetnje.
Ne radi se o prijetnji, nego o radosnoj vijesti i logičnom slijedu Gospodinova uskrsnuća, poručio je Kutleša. “Strah od čovjekovih najdubljih i posljednjih stvari govori da nismo stigli do zrelosti vjere”, rekao je nadbiskup i dodao kako nam ni prosvjetiteljstvo kao konačno odstranjenje čovječanstva nije pomoglo da odrastemo u svojoj čovječnosti i odgovornosti.
Ocijenio je kako živimo u kulturi koja na način dosad nepoznat čovječanstvu isključuje Boga iz javne svijesti i sve snažnije očituje razorne posljedice takvoga isključenja.
Uskrs je, istaknuo je, stoga poruka nade da posljednji sud pripada onome koji nas je prvi ljubio, predao sebe za nas i uskrsnuo kako bismo mi već sada i na ovoj zemlji usred progona živjeli u Bogu.
Za mnoge dobronamjerne ljude i vjernike kršćanstvo tek pomaže boljem i pravednijem životu na zemlji pa se izbjegava reći da je vječnost krajnji cilj kršćanskoga života, napomenuo je i dodao kako iz nade u vječni život za nas proizlazi kriterij i sadašnjega života.
Oduprimo se, pozvao je, suvremenom mentalitetu u kojemu se čovjek u sadašnjem životu ne zna pouzdati u Krista, a o budućnosti i budućem životu niti ne razmišlja. Krist je svojim uskrsnućem otvorio vrata vječnosti, rekao je.
Poručio je i kako središnja poruka Kristova uskrsnuća nije prazan grob nego živi Krist. U Kristovu pogledu se ljudi prepoznaju ljubljenima, prihvaćenima i pozvanima, rekao je.
Način na koji gledamo druge odlučujući je za moju vlastitu ljudskost, ocijenio je i dodao kako je moguće da čovjek koristi svoje oči na način da uočava i poštuje dostojanstvo druge osobe i jamči im vlastito dostojanstvo.
Dodao je kako se drama našega vremena sastoji upravo u našoj nesposobnosti da sami sebe promatramo u onom dostojanstvu na koje smo pozvani.