U velikome razgovoru za Hrvatski katolički radio glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić je poručio: “Ako bi situacija oko pandemije koronevirusa dugo potrajala bit će vrlo teško, zato se i nadamo da neće dugo kako bi preživjeli kao izdavač. Vodio sam brigu da se nikome ne oduzme pravo na odmor i želimo ljude što manje izlagati zarazi, a da opet pokušamo zadržati sve zaposlenike, bez ikakvog otpuštanja niti smanjivanja plaća.”

Podsjetio je da njihovih 28 zaposlenika živi isključivo od onoga što stvore i prodaju, a automatizmom, čim su prešli na dvobroj s prvim danima izolacije, mjesečno umjesto da ‘uberu’ četiri puta prihode od tjednika, to će biti dva puta. Naklada se – procjenjuje glavni urednik – smanjila za otprilike sedam tisuća primjeraka.

Novinar HKR-a Ante Novak u razgovoru s mons. Ivanom Miklenićem

“Doista je situacija vrlo ozbiljna, no nadamo se da neće predugo potrajati, već da ćemo je premostiti i izdržati”, nastavlja HKR-ov sugovornik.

Bez obzira na sve hrvatskome tržištu su ponudili više primjeraka tjednika no inače. Svjesni su kako sve neće biti naplaćeno ali su, ipak, obavijestili župnike neka, unatoč tomu, vjernicima ponude njihov primjerak, pa i besplatno ako je potrebno. To će župnicima u obračunu priznati kao plaćeno – pojasnio je – “jer je ovo vrijeme kada su ljudima informacije jako potrebne”.

Kao i druge redakcije morali su, uz to, osigurati redovito izlaženje za slučaj ako se, ne dao Bog, tko od njih zarazi i mora otići u karantenu.

“U tom vidu smo vodili brigu da se što manje okupljamo u redakciji na Kaptolu i što je moguće više raditi od kuće. Na posao se dolazi samo koliko je potrebno i nikada tako da bi svi kompletno bili tu.”

Samo jedan put u dva tjedna imaju zajednički sastanak. Dođu svi koji mogu doći, s time da zamjenik glavnog urednika, Branimir Stanić, ne dolazi. On je u Slavonskom Brodu čitavo ovo vrijeme za slučaj ako bi morao preuzeti posao kada mons. Miklenić ne bi mogao. Također, svi zaposlenici kojima je ostao stari godišnji odmor sada su ga iskoristili, jer se intenzivno ne radi na dvotjedniku koliko na tjedniku.

“Vodio sam brigu da se nikome ne oduzme pravo na odmor i želimo ljude što manje izlagati zarazi, a da opet pokušamo zadržati sve zaposlenike, bez ikakvog otpuštanja niti smanjivanja plaća“, poručio je mons. Miklenić te nastavio, na upit, u kolikoj su se mjeri prebacili u virtualni svijet stvaranja i posla s obzirom na situaciju:

“Naša mrežna stranica je, po mojoj procjeni, iznimno bogata i iznimno vrijedna, ali koja je smišljeno koncipirana kako ne bi bila konkurencija nikome od drugih katoličkih mrežnih stranica koje donose prvenstveno vijesti.”

“Glas Koncila” je – tumači dalje on – za dnevne vijesti kao tjednik ipak prespor, ali “Glas Koncila” ima barem 60 posto, a u ovo vrijeme 85 posto, sadržaja koji nema nitko drugi i svi ti sadržaji su dostupni na mrežnim stranicama.

“Glas Koncila” je puno više formativan nego informativan, i ne dnevno-informativan nego vjersko-informativan. Gledajući unatrag tu je sada, naime, na stotine tekstova u određenim rubrikama. Autori nisu samo iz redakcije, nego tu su i njihovi brojni suradnici i nebrojeni razgovori, te zatim teološke teme, svjedočanstva vjernika laika, kao i odgovori na razna pitanja čitatelja, a dio sadržaja je – poručuje glavni urednik ovog hrvatskog katoličkog tjednika – “puno više formativan nego informativan, i ne dnevno-informativan nego vjersko-informativan”.

I “Glas Koncila” s obzirom da je tjednik svjesno se odrekao takve informativne službe jer za to imamo i Hrvatski katolički radio te one mrežne stranice koje su puno brže i koje su puno efikasnije po ovom pitanju, rekao je mons. Miklenić.

Za Hrvatsku katoličku mrežu je, na upit, rekao i kako se u ovim izvanrednim okolnostima može doći do svog primjerka tjednika, uz već spomenute i onaj pretplatnički koji je trenutno najsigurniji:

Prvenstveno je i dalje obratiti se svojim župnicima, a neki od njih su krenuli također sa zanimljivim inovacijama o čemu pišu i u najnovijem broju “Glasa Koncila”, sada trenutno dvotjednika, a koji bi morao biti objavljen u srijedu, 22. travnja.

“Na primjer jedan župnik donosi tiskovinu onim obiteljima za koje zna da ga inače uzimaju u crkvi, pozvoni im i porazgovara s njima na daljinu ne ulazeći im u kuću, držeći tako propisanu distancu. Svi su sretni, vidjeli su se u vremenima ne-susretanja, porazgovarali su, a opet su dobili i svoje štivo. Jedan drugi svećenik se domislio i donosi primjerke u mjesnu prodavaonicu gdje ljudi dolaze u nabavu, a jedan je isto tako napravio u mjesnoj pekarnici.”

Lakše je ipak doći – priznaje mons. Miklenić – do svoga primjerka u onim crkvama koje su otvorene, pa makar i u određeno vrijeme. Tu ne treba posrednika. Teže je onamo gdje su ljudi daleko od svoje crkve i župe, ali s obzirom da u ovo vrijeme izlaze u dvotjednom ritmu smatra da bi se mogli i dogovoriti kako ga preuzeti jer svi su sada telefonski jednostavno dostupni.

Katedrala je, mogu reći, moj drugi dom i zaista mi se srce paralo kada sam s kolegama kanonicima pod stručnim vodstvom otišao pogledati koliko je točno stradala

“Ima vrlo lijepih priča i svjedočanstava kako se ljudi dovijaju na koji način doći do ‘Glasa Koncila’ što nas ohrabruje, a – naravno – neće ipak doći svi do njega. Najlakše ipak dolaze do svoga broja oni koji su se preplatili. Oni su najmirniji; njima tjednik dođe doslovno u kuću i nemaju nikakve brige u svezi s tim.”

U završnom dijelu razgovora mons. Ivan Miklenić se osvrnuo na teške posljedice potresa koji je 22. ožujka zadesio Zagreb i Zagrepčane. Uništene i oštećene su tolike kuće, stanovi, ali i neka važna zdanja i objekti, na poseban način ‘njegova’ katedrala. Zbog svima znanih razloga s nje je prethodnih dana uklonjen i sjeverni zvonik kako se ne bi srušio, a za prvostolnicu je mons. Miklenić, kao svećenik koji je pola stoljeća proveo u glavnome gradu, iznimno vezan i jako mu je sve to zato veoma teško palo na srce.

“Bez stanova je puno više ljudi ostalo, nego što ih je smješteno u studentskome domu ‘Cvjetno naselje’, no snašli su se na druge načine, ali emotivno ništa nisam tako doživio teško kao stradanje naše katedrale.”

Mons. Miklenić je za nju vezan više od 50 godina; otkako je 1969. godine došao u Zagreb kao sjemeništarac.

“Nije bilo nijednog većeg događaja, a da nisam bio prisutan u prvostolnici tako da je ona meni sve, a da ne govorim o zadnjih 30 godina. ‘Misim’ svaki dan u katedrali gdje sam doma. Ona je, mogu reći, moj drugi dom i zaista mi se srce paralo kada sam s kolegama kanonicima pod stručnim vodstvom otišao pogledati koliko je točno stradala.”

“Ovakav gorki trenutak, s jedne strane, možda je čak i potreban da čovjek shvati kako je nešto važno, kako je nešto vrijedno, kako je nešto drago”, rekao je za HKR mons. Ivan Miklenić koji je – podsjećamo završno – od rujna 1980. godine, gotovo 40 godina, član redakcije katoličkog tjednika “Glas Koncila”.

ika.hr