U katoličkim krugovima Bjelovarsko-križevačke biskupije sve zapaženija animatorica i uskoro animatorica instruktorica Marta Koprić uistinu je mlada pastoralna suradnica župe sv. Ane u Križevcima, piše Glas Koncila.

S animatorskim aktivnostima koje organizira baš njezina župa, ali i zajednica animatora Bjelovarsko-križevačke biskupije, povezana je još od osnovnoškolskih dana, a ne prestaje biti aktivna ni sada kada je postala studentica Zdravstvenoga veleučilišta u Zagrebu, na smjeru radne terapije. Uz sve obveze vezane uz fakultet, pjeva u novoosnovanom biskupijskom zboru, vodi krizmanike u župi sv. Ane, a kako se u Bjelovaru u rujnu održava Susret hrvatske katoličke mladeži, nedavno je preuzela i ulogu koordinatorice toga susreta za mlade u Križevačkom dekanatu.

Marta je rođena 12. kolovoza 2002. u Koprivnici, u kojoj se uglavnom rađaju svi Križevčani jer u svojem gradu nemaju rodilište. Službeno pripada župi Blažene Djevice Marije Žalosne i sv. Marka Križevčanina, koju Križevčani zovu Koruška, ali je aktivna u križevačkoj matičnoj župi sv. Ane u središtu grada.

Roditelji su joj Mirjana, djevojački Pažin, i Dejan Koprić, oboje također rođeni u Koprivnici. Majčini roditelji Ruža i Stjepan, zvani Ščepo, rođeni su u Stolcu u Hercegovini. Najprije je jedan brat došao u Križevce, a kasnije su svi došli za njim. Obitelj s očeve strane dolazi iz Križevačke Poljane. Martin otac radi u Hrvatskim željeznicama, a majka kao ekonomistica u »Agroprometu«. Roditelji su joj se upoznali u vlaku. I uz Martu su dobili još troje djece, sinove Luku i Marka i kćer Anu.

Najbolja prijateljica – baka

»Kao malu čuvala me baka Ruža jer su roditelji radili«, prisjeća se Marta. »Uvijek sam bila ono jedno dijete koje je voljelo čistiti i pomagati oko kućanskih poslova pa smo baka i ja uvijek bile najbolje prijateljice i suradnice. Sjećam se kao jučer bakinih pita s hercegovačkim sirom. Osim s bakom najviše sam se družila sa sestrom koja je samo godinu dana starija. Dani su nam prolazili na ulici u igri i smijehu. Uvijek bi tu bila i ostala djeca koja su živjela u okolici. Na poseban se način sjećam prijateljice Maje koja je sestru i mene učila rolati. Jedan je susjed svakoga dana, kada bi išao u trgovinu, sestri i meni donosio sladoled pa smo i mi, iščekujući ga, stajale na ogradi. Uvijek bi nam dolazili i bratići. Bili su to lijepi dani ispunjeni radošću i bezbrižnošću. Sa šest godina krenula sam u malu školu, a godinu kasnije u prvi razred Osnovne škole ‘Vladimir Nazor’. Tamo sam upoznala prve prijatelje koji nisu bili s ulice. Cijelo to vrijeme i tijekom djetinjstva išla sam s bakom i mamom u crkvu. Misa nam je uvijek bila središnji događaj našega tjedna. Tada bi se cijela obitelj okupila u radosti i zajedništvu. U obitelji su se promicale kršćanske vrjednote ljubavi i opraštanja, dobrote i nježnosti. Majka i otac uvijek su marljivo radili, ali su i uvijek bili prisutni, bili su nam oslonac.«

Prijevremeno rođena zborašica

»U drugom razredu osnovne škole počela sam s divljenjem gledati na dječji zbor u svojoj župi Blažene Djevice Marije Žalosne i sv. Marka Križevčanina. Sestra je krenula u zbor jer je bila treći razred, a ja još nisam mogla jer sam bila premala, nisam još ni znala čitati kako se spada. Sjećam se kako sam jednu nedjelju nakon mise nagovorila mamu da priupita voditeljicu mogu li se ipak priključiti. Bilo joj je drago što sam bila motivirana pa je dopustila.

»Tko zna što mi nosi budućnost? Znam jedino da će biti u vjeri. A sve ostalo, kako Bog da!«
Toga sam dana pristupila zboru u kojem još i danas ponekad pjevam. U trećem razredu osnovne škole primila sam prvu pričest. Pričestio me župnik Dražen Hladuvka, koji i danas upravlja našom župom. Moj život u tom periodu označila je želja za još aktivnijim sudjelovanjem u crkvenim aktivnostima pa sam tako u jednom vremenu bila aktivna i kao ministrantica. U osmom razredu započele su pripreme za sakrament potvrde, a u to vrijeme započele su i pripreme za Susret hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru. S radošću sam dočekala te dane jer sam nekoliko godina prije toga htjela ići na susret u Dubrovniku s bratom. Tada mi roditelji nisu dopustili da idem jer je put bio dalek, a i nisam bila dovoljno zrela kako bih shvatila što je to. Iako, ne mogu reći da sam u potpunosti shvaćala ni onaj susret u osmom razredu, ali znam da je to bio jedan od najposebnijih događaja u mom životu. Toliko mladih, toliko osmijeha, toliko pjesme i neko posebno zajedništvo koje ni danas ne mogu izraziti ili opisati. Jedna od najposebnijih stvari na tom susretu bilo je spavanje po obiteljima. Bilo je predivno biti dio župne zajednice i vidjeti život ljudi u tom kraju. Taj SHKM promijenio je daljnji tijek mojega djelovanja.«

Najljepši dio života

»Kada smo se vratili u Križevce, okupilo se nas nekoliko mladih i u suradnji sa župnikom župe sv. Ane Stjepanom Sovičekom osnovali smo animatorsku zajednicu. Uistinu mogu reći da je period srednje škole i aktivnoga djelovanja u toj zajednici bio najljepši dio moga života dosad. Bogu hvala, i dalje sam aktivna članica. To iskustvo zajedništva i prije svega iskrenoga prijateljstva koje vlada među nama koji radimo ne bih mijenjala ni za što. Toliko iskustva, novih vještina, duhovnih plodova. Iskustvo rada s djecom na oratorijima, s mladima na raznim susretima, vođenje grupa krizmanika, pjevanje u zborovima, sudjelovanje na formaciji i specijalizaciji animatora. Ti ljudi utjecali su na mene i moj životni put, pomogli mi da dozrijem, u ljubavi i slobodi dopustili su mi pogrješke, pratili me, hodali uza me i rasli zajedno sa mnom.«

Pouka s ruba provalije

Više je nego znakovita animatorska anegdota koje se prisjetila: »Jednoga divnoga, sunčanoga dana odlučili smo se uputiti na Kalnik, na malo druženja u prirodi koje nikomu nije trebalo naštetiti. Ili smo barem tako mislili. Nakon nekoliko sati hodanja po šumi, uspona na vrh Vranilac, odlučili smo se uputiti prema planinarskomu domu kako bismo popili kavu. Bila sam predzadnja u koloni, a taman smo bili prolazili nekim uskim putom, s desne strane bile su stijene, a s lijeve provalija. Nekako sam krivo stala, spotaknula se i pala blizu provalije. Uspjela sam se prihvatiti za jedno stablo i ostala visjeti nad provalijom. Naravno, pad je popratio onaj strašan zvuk odranjanja kamenja. Cure su odmah priskočile u pomoć i izvukle me. Preživjela sam. A moglo je biti drugačije. Otišla bih uistinu premlada. A sad vidim da me moj Bog i dalje treba. Tko zna što mi nosi budućnost? Znam jedino da će biti u vjeri. A sve ostalo, kako Bog da!«