Piše: dr. sc. Zdenko Balog
U cijeloj plejadi dubrovačkih književnika ‘zlatnog doba’, kao i prije i poslije tog razdoblja, nema poznatijeg i popularnijeg autora nego što je Marin Vidra Držić (Marino Darsa Ragusio, kako se potpisivao). Njegov je opus obavezna lektira i literatura, neizostavan repertoar kazališnih kuća, a nezamislive su ‘Ljetne igre’ bez ponekog Vidrinog uprizorenja. Njegov je spomenik u prigodi 500 godišnjice rođenja podignut pred Kneževim dvorom, rad velikog Meštrovića. Po navadi turisti ga hvataju za nos, pa je ovaj izglačan kao da je pozlaćen, poput Grgurova palca u Splitu. Spomenik je postavljen nedavno, pa se još nije stvorila nikakva posebna tradicija oko ovog hvatanja za nos, a turistički vodiči imaju različita tumačenja. No tema ovog osvrta, kojeg donosimo u prigodi godišnjice smrti 2. svibnja, neće biti njegov nemjerljivi književni opus, nego njegovo manje poznato političko djelovanje, točnije, urota koju je pokrenuo protiv Republike. Mogli bismo reći izdaja!
Boraveći u Firenci, a i uz prethodne pripreme, Držić je u ljeto 1566. napisao veći broj pisama vojvodi Cosimu Mediciju, te njegovim bliskim suradnicima u nastojanju da bide primljen od vojvode osobno. Pisama ima najmanje sedam, a možda i osam što proizlazi iz sadržaja nađenih pisama. Sadržaj pisama je u najmanju ruku šokantan: razrađen plan za pobunu i svrgavanje dubrovačke vlastele uz podvrgavanje Republike medičejskoj vlasti, te nastojanje da se od vojvode dobije podrška, sredstva i vojska za ostvarenje ovog prevrata.
Držić je podrobno razradio buduće ustrojstvo Republike: ‘Dosle su imali vladu prema mletačkom uzoru, sad bi je trebalo sastaviti prema toskanskom. Puk i drugi ne bi nijednu stvar uživali više nego Gospoda u dvoru; jedan bi pukovnik u ime Vaše Preuzvišenosti upravljao gradskom posadom i čuvao slobodu puka, a vijeće bi se sastavilo na genovski način, što će reći da bi u polovicu vijeća ušli plemići a u drugu pučani, dok bi se jedna vrata tog vijeća otvorila i strancima, što bi gradu bilo samo korisno, jer je okupljanjem raznih ljudi odovud i odonud i postao ono što jest, a sad bi porastao više nego ikad, zato što bi se iz susjednih mjesta mnogi ljudi koji su bogati ali izvrgnuti zlostavljanju Turaka, sklonili u Dubrovnik kad bi imali pristup u plemstvo.’
Većina je pisama pronađena 1930. u gradskom arhivu u Firenci, te se isprva smatralo da Medici nisu poklonili nimalo pažnje njegovom suludom planu. Međutim, nedavni pronalazak sedmog urotničkog pisma baca novo svjetlo na aferu: Medici su razmatrali njegovu ideju, nisu ju ni prihvaćali ni odbijali, te se njihov službenik sastao sa Držićem i detaljno ispitao zamišljenu Držićevu logistiku, raspoloženje Dubrovčana, podršku iznutra i tako dalje. Ipak, u pismo datiranom 28. kolovoza 1566., Držić objavljuje da do daljnjega odgađa pothvat, te da se vraća u Dubrovnik. Međutim, ipak se nije vratio u Dubrovnik, nego u Veneciju, gdje veoma brzo, početkom svibnja iduće godine i umire.
Ovu nevjerojatnu epizodu klasično obrazovanog, veselog i pomalo ciničnog komediografa ne možemo gledati izvan konteksta njegovog književničkog rada, kao i obrnuto. Antologijski je i posebno raspravljani tekst iz njegovog opusa uvod u Dunda Maroja, ‘Prolog Dugog Nosa, negromanta’. Dugi Nos, negromant iz ‘velicijeh indija’, u prologu prepričava publici kako je proputovao mnoge zemlje i susreo različite ljude, ‘ljude nazbilj’, odnosno dobre i poštene, te ‘ljude nahvao’, naopake i prijetvorne.
Odlomak o posjeti ‘ljudima nazbilj’ nazvali su manirističkim prethodnikom komunističkog manifesta: ‘Tuj nađoh pravi život, veselo i slatko brijeme od prolitja, gdi ga ne smeta studena zima, i gdje ruži i razlikomu cvitju ne dogara gorušte ljeto, i gdje sunce s istoči vodi tihi dan samo od dzore do istoči i od istoči do dzore; (…) Tuj ne ima imena “moje” i “tvoje”, ma je sve općeno svijeh, i svak je gospodar od svega. A ljudi koji te strane uživaju ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni. Narav, kako ih je uresila pameti, tako ih je i ljepotom uljudila: svi općeno uzrasta su učinjena; njih ne smeta nenavidos, ni lakomos vlada; njih oči uprav gledaju, a srce im se ne maškarava; srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli; i, za dugijem mojijem besjeđenjem ne domorit vam, ljudi su koji se zovu ljudi nazbilj.’
Uz mnoge druge slične odlomke, među kojima je ovaj ipak najizravniji i najistaknutiji, Držić zapravo u tipično manirističkoj maniri koristi književnost da promiče i svoje političke ideje i stavove, kao i kritiku aktualne vlasti, koju je smatrao krutom i zatvorenom. Zbog toga je imao problema sa strogom cenzurom, i veći dio života proveo izvan Dubrovnika. Te se na kraju, u svojim poznim godinama, odlučio na nevjerojatan pokušaj da svoju književničku i pjesničku viziju idealnog društva pretoči u stvarnost.
