Predstava “Malena” autora i redatelja Mislava Brečića, čija je premijera u petak otvorila drugi dio premijerne sezone zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavella, metaforička je potraga za radošću življenja skrivenoj u pravim vrijednostima izgubljenim u kaotičnoj melodrami života suvremenog čovjeka.
Svoj prvi autorski projekt u Gavelli istaknuti je radijski i kazališni redatelj zamislio kao modernu bajku za odrasle u kojoj naizmjenice niže naizgled međusobno nepovezane sličice komičnih i melodramatičnih prizora, kojima je zajedničko polazište uvjerenje da je neoliberalni kapitalizam izvor svih boli i zala modernoga svijeta, pa time i svih problema suvremenoga pojedinca.
To zajedničko uvjerenje utjelovljeno je u komadu u “narodu”, ovdje prikazanom kao Zbor ljudi koji izvikuju parole i zajedničke stavove, iz kojih proizlazi njihovo opće nezadovoljstvo stanjem svijeta. Da se naslutiti da bi se spas mogao razriješiti jedino revolucijom predvođenom vizionarom-izbaviteljem.
Brečić se poigrava stereotipima, pa je tako potencijalnog vizionara-izbavitelja ponudio u obliku mladića-terorista sa sumanutim idejama o tome kako spasiti svijet, a koji dolazi iz tzv. razorene obitelji.
On je “diplomirao književnost, ima lijepo lice, njegovane ruke i bijele zube”, no on je, u stvari, a glumi ga Filip Križan, klasičan terorist vođen apsurdnom idejom: uvjeren da je brzina ta koja ljudima ne dopušta da sretno žive, misli da će spasiti svijet onesposobljavanjem svih prijevoznih sredstava. Pa tako uništava automobile i diže u zrak aerodrome, uzvikujući pritom parole ljubavi.
Njegova parola “Dinamita, pa ljubavi” i vizija svijeta u kojemu su jedina preostala prijevozna sredstva jedrilice i konji, bez obzira na očigledno sugerirani oksimoron njegovih uvjerenja, odmah uhvati korijena u stereotipiziranoj masi-Zboru, koji čine glumci Perica Martinović, Živko Anočić, Barbara Nola i Ivana Bolanča, te glazbenik Stanislav Kovačić, koji je ujedno i autor glazbe.
Zbor kao glas naroda Brečić cinično prikazuje kao razularenu gomilu koja glatko preskače iz uloge glasnih tražitelja pravde i boljitka u anarhističku rock skupinu koja pjeva pjesme mržnje i negiranja, a njihova formacija šestoruke hinduske boginje Kali izazvala je aplauz publike.
Suvremeni je terorist sin Mame i Tate (Ksenija Pajić i Sven Medvešek), također stereotipiziranih: ona je manična, opsjednuta izgledom; on je nezainteresirani kvazi-intelektualac koji ne govori puno, a vjerojatno ni nema puno za reći. Postoji i Ljubavnica (Dijana Vidušin), Tatina šefica-koketa zakačena na cigaršpic i martinije.
No, zasigurno središnju ulogu za priču, koja nosi čitavu predstavu, ima lik Inspektora, kojeg igra Ozren Grabarić, temeljen na manirima slavnoga Inspektora Clouseaua iz poznatog filmskog serijala “Pink Panther”, odigran odlično, za što je Grabarić dobio najveći aplauz i ovacije publike.
Inspektorova kretanja služe kao svojevrsna poveznica među inače naizgled nepovezanim prizorima. U stopu ga prati još jedan pamtljiv lik, Policajac, kojeg igra Filip Šovagović, a koji pak neodoljivo podsjeća na nekog od likova iz serije “South Park”.
Glumački ansambl zaokružuje Jelena Miholjević, koja glumi čistačicu, čiji simboličan značaj postaje jasan tek pred sam kraj: ona je “gospodarica” jedinog utočišta za Tatu rastrganog između žene, ljubavnice, sina i društvenih očekivanja; javnog wc-a.
Scenografija Tanje Lacko škrta je i formalna – na sceni nema praktički ničega, a sva su mjesta radnje naznačena isključivo kretanjima i međusobnim odnosima protagonista. Dodatan ironijski odmak autor nudi video projekcijama u kojima voditelji nekoliko središnjih televizijskih informativnih emisija posve ozbiljno prenose vijesti o terorističkim napadima iz predstave.
Brečićeva je predstava zapravo farsa današnjeg svijeta kako ga on vidi, s lako zapaljivom masom s jedne i pojedincima bez pravih ideja i smjera s druge strane. Ideje koje promiče mogle bi biti protumačene i ozbiljno i cinično; autor se nigdje jasno se svrstava, gradeći alegorijski svijet čije su utopističke ideje tek tihi vapaj u mračnoj noći sumornoga života suvremenoga pojedinca.
Brečićevu prvu režiju u Gavelli, kojom se istodobno prvi puta Gavellinoj publici predstavio i kao dramski pisac, premijerna je publika ispratila velikim aplauzom i ovacijama za glumce i autorski tim.
(Hina)
fah