Piše: dr. sc. Zdenko Balog
Gledano iz perspektive zadnjih događaja, okruženja koje spremno nazivamo ‘apokaliptičkim’, često ponavljamo kako je svijet suočen sa nečim s čime se još nije susreo. Ugroza, univerzalna, globalna, je li doista tako apokaliptička kao što se našoj – ruku na srce, razmaženoj – generaciji čini? Pričajmo malo s našim ‘dalekim rođacima’, ne tako dalekog 18. stoljeća, da vidimo u kakvom su oni to zemaljskom raju živjeli, jesu li doista imali četiri godišnja doba itd?
Godine oko 1754. – 1760. bile su posebno ‘uzbudljive’, pa kad o njima čitamo iz pera svjedoka tih događaja, možemo zamisliti da su svjedoci događaja jednako strepili od sutrašnjeg dana, skakavaca, čireva i pomora prvorođenaca. Puna sočnih detalja je Krčelića ‘Historia’, dok je križevački župnik Josipović kroničar drugog kova, lapidaran, objektivan.
Počelo je strašnim vremenskim nepogodama 1754., kada je osvanuo neočekivano vruć travanj. Mnogo usjeva je propalo, a što i nije uništila žega, to je pokosio svibanjski mraz. Potom su uslijedile snažne kiše, a u lipnji tuče su po mnogim mjestima uništile usjeve. Vinograde je pogodila suša, tako da je godina bila i gladna i trijezna. U Križevcima još je 8. lipnja grom oštetio crkveni toranj. Bilo je to baš poslije službe, a ljude koji su u crkvi čekali da stane snažan prolom oblaka, grom je ‘bacio na pod’. Srećom, nitko nije poginuo, ali bujica od obilne kiše preplavila je opkope, te je potopilo vrtove. Bujice su sa sobom odnijele kokoši i patke. Pored toga, u mnogim je mjestima grom izazvao požare.
Potom je iste godine došlo do najezde gusjenica, koje su marljivo uništavale sve od usjeva što je preživjelo prethodne nevolje, požderale voćnjake i vinograde. Tjeskobni su žitelji tada krenuli hodočastiti Blaženoj Djevici od Koruške, nadajući se zagovoru i ublaženju zala. Slično se hodočastilo u drugim krajevima koji su također trpjeli slična zla.
Koncem srpnja poharala je ovaj kraj tuča ‘velika kao breskve ili orasi, koja je do kraja uništila ljetinu. Preko Drave, iz Mađarske istog ljeta prodrla je kuga domaćih životinja, posebno rogatih životinja za oranje, te se dalje širila sve do Samobora i preko Save.
Godinu 1755. obilježile su pobune i nemiri. Skupljanje novaca za vojničke odore i opremu bilo je upaljač za pobunu krajišnika u Severinu, 20. siječnja pobunjenici su presreli neke časnike, te su zapovjednika straže Konjigovića cijele noći okrutno mučili, da bi ga na kraju gazili do smrti. Jednako su pobili i neke druge časnike.
U Križevcima odmah potom izbija pobuna građana zbog škrinje povlastica, ključa i pečata koje je sakrio sudac Kešer, o čemu smo pisali prije nekoliko dana. Ova se pobuna smirila, kako bi se nastavila pobuna u Ravenu. Nakon ovih nemira uslijedila je odmazda podbana Raucha, paljenje polja, pljačkanje stoke, glad i oskudica. Pošast stoke nastavila se i u sljedeću 1756. godinu.
Godine 1756. zemlja nije mirovala. Pored velikih potresa koji su poharali Lisabon, a potom i druge zemlje Europe, potres je 17. veljače udario na Zagreb. Uslijedila je nakon toga cijela serija potresa sljedećih dana, ali srećom su dalje bili sve slabiji. Godina je završila žestokom studeni, koja je bila toliko snažna da se u siječnju 1757. smrznulo Jadransko more, pa je Venecija bila dulje vrijeme okovana ledom.
Podsjetimo, ove godine počinje ‘Sedmogodišnji rat’, kojega mnogi smatraju prvim ‘svjetskim ratom’, a u njemu se bori vojska Marije Terezije za austrijsko nasljeđe. To, naravno znači regrutiranje hrvatskih mladića, povećane poreze, odmetnike koji haraju šumama i sve ostalo što rat sa sobom vodi.
Godina 1757. bila je veoma kišna i vjetrovita, te su snažne oborine poharale križevački kraj, a trajale su sve do srpnja. Što je preostalo od obilnih kiša, uništila je tuča. Vjetrovi su bili toliko snažni da su skidali krovove s kuća, a obilne kiše isprale su zemlju da je u brdima došlo do ogromnih odrona kamenja teškog stotine kilograma. Javni putovi bili se oštećeni, ponegdje sasvim uništeni. U lipnju tri je dana snažna kiša padala u Zagrebu, te je voda tekla potocima noseći sve pred sobom.
Ni ove godine zemlja nije mirovala, 7. srpnja snažan potres pogađa Zagreb, Ivanić i Viroviticu. Oštećene i porušene su mnoge zgrade, čak i crkve, a u Virovitici toliko je oštetio samostan franjevaca da više nisu mogli boraviti u njemu. U Zagrebu mnogim je zgradama u gradu porušio dimnjake, te teško oštetio katedralu. 24. srpnja uslijedio je još jedan potres, koji je bio još snažniji.
Nepovoljne atmosferske prilike, obilje oborina i poplave, nastavile su se i 1758. Slijedio je slab urod i glad u mnogim krajevima. Zbog tog na zasijanim njivama raslo je više beskorisnog korova nego zasijanog žita. I ova je godina bila trijezna i gladna. Nastavila se i kuga rogatih životinja, koja je pobila gotovo sve životinje od Zagreba do Lonje.
Na sam Veliki petak 1759., Zagreb se ponovo trese: oštećena katedrala dobiva nova, još opasnija oštećenja. Novi potres iste godine 9. srpnja trese Zagreb, ali i Križevce. Bio je snažan i trajao je dulje vrijeme. Sve je to samo šest godina.
Nasumično otvaram križevačku Knjigu umrlih na siječanj 1754. Prosjek godina pokojnika je između 30 i 40, što se odnosi samo na otprilike polovicu svih krštenika, onih koji su doživjeli zrelost. S druge strane najmanje pola (iziskivalo bi dulje istraživanje da se postavi točna statistika), umire u dobi između nekoliko dana i nekoliko godina. Pokojnici stariji od 40 pojavljuju se rijetko, a ‘starci’ u našem današnjem shvaćanju sasvim iznimno.
Da li vam se još uvijek čini da živimo u apokaliptičkim vremenima, da nam prijete klimatske promjene kakvih nikad nije bilo, da će nas pokositi pošasti i da smo suočeni sa nečim s čime čovjek nikad u svojoj povijesti nije bio suočen?