Jedno od najmanjih prigorskih mjesta u kojemu smo bili bez sumnje je Kunđevec. Smješten na pola puta između Svetog Martina i Špiranca, do njega vodi šest stotina metara duga, uska makadamska cesta puna rupa. Naselje je smješteno na najvišoj točki od 130 metara nadmorske visine, a pet naseljenih kuća koje čine selo, zajedno s dvorištima i livadama, zauzima površinu nešto veću od pola kilometra kvadratna.
Prema legendi, mjesto je nekada bilo u posjedu obitelji Brlić. Unazad stotinjak godina, u Kunđevec su se u potrazi za boljim životom doselili migranti iz Hrvatskog zagorja. Prema dostupnim podatcima iz popisa stanovništva, u Kunđevcu je najviše ljudi živjelo 1890. godine kada je popisano 34 stanovnika, piše Glas Podravine i Prigorja.
Prema ranijem dogovoru, nas je u svojoj obiteljskoj kući trebao dočekati Željko Pomper s kojim smo dogovorili razgovor, no ispričao se zbog nepredviđene obveze.
– Morao sam otići iz kuće, no doma su moj otac i moja supruga pa s njima razgovarajte – kazao je Željko, a mi smo lako pronašli njegovu kuću gdje nas je dočekao Stjepan Pomper. U zajedničkom domaćinstvu ovdje žive otac Stjepan, sin Željko sa suprugom Ivanom i njihovim sinom Matejom. Stjepan je odrastao u Kunđevcu. Otac Ljudevit i majka Marija bavili su se poljoprivredom kao i ostali suseljani. Imali su do pet krava, i nekoliko svinja. Na oko pet rali zemlje sijali su pšenicu i kukuruz. Mlijeko su vozili u otkupne stanice u Bojnikovcu i Svetom Martinu. Stjepan je osnovnu školu pohađao u Velikom Ravenu, a nakon nastave pomagao je roditeljima u poljoprivrednim poslovima. U to su vrijeme i ostali mještani živjeli od poljoprivrede. Uz par krava, konja i svinja, obrađivali su i zemlju, uglavnom za vlastite potrebe i ishranu stoke. Nedaleko kuća, svako domaćinstvo imalo je i mali vinograd i svoju šumu iz koje su dobivali drvo za ogrjev. Naš sugovornik radni vijek proveo je na željeznici, a danas je u mirovini i ne bavi se više poljoprivredom. Još uvijek posjeduje šumu, gdje je prije našeg susreta pripremao drva za predstojeću zimu.
Za vrijeme našeg razgovora, iz grada se vratila i njegova snaha Ivana koja je malog Mateja odvezla u vrtić u Križevce.
foto: Mirko Lukavski
– U Kunđevec sam iz Bjelovara doselila prije osam godina, udavši se za supruga Željka. Upoznali smo se u Bjelovaru i ja nikad prije nisam ni čula za ovo mjesto. Kad sam prvi put došla ovdje iznenađeno sam se upitala ‘pa gdje sam ja to došla živjeti?’ Do naselja vodi neasfaltirani poljski put, a cijelo naselje ima pet kuća. No, kasnije sam uvidjela sve prednosti života ovdje. Mi smo dio Križevaca i od centra smo udaljeni svega šest kilometara, a ovdje smo u miru i tišini. Moje dijete se slobodno igra u dvorištu i izvan njega, a ja ne moram brinuti da će na njega naletjeti automobil. Živimo u miru i tišini, u prirodi, udišući čisti zrak, i slušajući cvrkut ptica. Suprug radi u građevini a ja sam medicinska sestra i radim u Zagrebu, svaki dan putujući automobilom na posao. Posao je stresan i naporan, naročito u ovo vrijeme pandemije. No, dolaskom kući, ovdje u carstvu prirode, nakupljeni stres ubrzo nestaje. Još samo da se asfaltira ovih 600 metara ceste, i Kunđevec bi bilo poželjno mjesto za život. Ovako, cesta je većim dijelom godine oštećena i puna rupa, a šljunak se nasipava jednom godišnje i to na zahtjev nas mještana – kazala je Ivana, a mi smo otišli do susjede koju smo zatekli u njenom dvorištu.
foto: Mirko Lukavski
Zdenka Pomper ima 72 godine i najstarija je mještanka. Živi u kući zajedno s kćerkom Marijom i unukama Martinom i Danijelom. Odrasla je ovdje i kao djevojčica vodila krave na ispašu, i pomagala u drugim poslovima. Kako nam je rekla, u poljoprivredi sve se tada radilo ručno, ili uz pomoć krava i konja. U to su vrijeme gotovo svi žitelji imali i male vinograde nedaleko obiteljskih kuća. Vinogradi su se kopali ručno, a susjedi su si međusobno pomagali. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća mehanizacija je polako dolazila i na ova polja. Danas mehanizacija miruje, a polja obrađuju mladi poljoprivrednici iz susjednih mjesta.
– Moj pokojni suprug Mato prvi u selu kupio je traktor. Kasnije su i susjedi kupovali traktore i mehanizaciju, pa je obrada zemlje bila neusporedivo brža i lakša. U selu je već za mog djetinjstva bila i struja. Prvi televizor u selu imao susjed Milivoj Škrpec. Kod njega smo skoro svi iz sela išli gledati tv program, no kad smo bili preglasni, znalo mu je dojaditi pa je vikao na nas – prisjetila se Zdenka, i dometnula da je ubrzo i njezin suprug kupio ‘prozor u svijet’.
Kunđevec ima struju, telefon i gradski vodovod. Nema plin, kanalizaciju i toliko priželjkivani asfalt. U selu više nema niti jednog grla stoke, a par kokica ima jedino baka Zdenka. Kako smo saznali, osim naših sugovornika i članova njihove obitelji, u selu žive i Marija i Stjepan Cvetko, dakle ukupno deset stanovnika od kojih je najmlađi Matej Pomper.