Ako vas zanimaju razlike rada u ugostiteljstvu na Jadranu i Njemačkoj ili vas zanimaju koji gosti su najzahtjevniji ili koji ostavljaju najveće napojnice, pročitajte svjedočanstvo Marija Subotičanca, kuhara iz Carevdara koji svako ljeto provede na moru, a nije mu strano raditi zimi u inozemstvu, piše glaspodravine.hr.

– Moja kuharska priča počela je za vrijeme Domovinskog rata. Bio sam u hrvatskoj mornarici, a kako se po moru baš i nije pretjerano ratovalo, imali smo vremena posvetiti se gradelama, pekama, roštilju i sličnom. Nakon devet mjeseci takvog ratovanja, zaposlio sam se u Zagrebu kao pizza majstor – priča nam Subotičanec i dodaje da je ubrzo shvatio da mu je kuhinja predodređena kao mjesto rada. Nije joj se protivio, nego je rado u nju ulazio pa se uskoro odlučio na prekvalifikaciju.

– Na Otvorenom učilištu položio sam ispite za kuhara, a nakon toga sam se specijalizirao za kuhanje nacionalnih specijaliteta – priča nam Subotičanec o svojim kuharskim počecima. Nakon pet godina rada u Zagrebu uputio se u Veneciju kako bi unutar pola godine, u tamošnjem restoranu svog prijatelja, izučio mediteransku kuhinju.

foto: fah

– Nakon toga, točnije 2003. godine, odradio sam svoju prvu sezonu na Jadranu i od tada se nisam „odlijepio” od sezonskog rada – kaže naš sugovornik koji nije nikad požalio što je ušao u svijet sezonaca. Na moru je mijenjao malo poslodavaca, jer, kako tvrdi, imao je sreću raditi s jako dobrim ljudima koji cijene dobrog kuhara.

– Na Jadranu nemam loših iskustava s poslodavcima, ali s ovdašnjim ugostiteljima imam. U studenome prošle godine radio sam u jednom koprivničkom restoranu i čim sam shvatio da neću biti plaćen, digao sam sidro i otišao. Zbog ušteđevine mogao sam si priuštiti takvu odluku, ali tamo su ostali raditi ljudi kojima je gazda naposljetku dugovao i po nekoliko plaća. Sličnih iskustava imao sam i u Križevcima – riječi su kuhara iz Carevdara.

Da kod kuće ne bi sjedio skrštenih ruku, otišao je u siječnju na nekoliko tjedana u Njemačku gdje je radio za poslodavca iz Bosne i Hercegovine. Tvrdi da se i prijašnjih zima znao na nekoliko mjeseci zaposliti u toj zemlji gdje je na cijeni isključivo mesna hrana.

– Bio je to klasičan restoran u kojem spravljaju jela s roštilja, takozvana balkanska hrana. Vratio sam se s lijepom ušteđevinom, jer plaćen mi je bio smještaj i hrana – naglašava Subotičanec i pritom tvrdi da je iz godine u godinu sve manja razlika u plaćama između kuhara sezonca na Jadranu i kuhara u Njemačkoj, a slična je situacija i sa pomoćnim radnicima u kuhinji.

– Na moru kronično nedostaje sezonskih radnika u kuhinji i poslodavci sve više uviđaju kako jedino stimulativnim plaćama mogu zadržati ili privući radnu snagu. Malo kvalitetniji kuhari mogu se dovesti u situaciju da pregovaraju za plaću, a pomoćni radnici bez iskustva u stanju su zaraditi više nego pristojnu plaću – ističe Subotičanec koji razumije potrebu brojnih obitelji za odlaskom na rad u inozemstvo. No ako ste samac, kaže on, razmislite o radu na Jadranu.

– Prema dosadašnjim iskustvima mogu kazati da je rad u restoranu iscrpljujuć, odnosno radi se i po 12 sati dnevno. U velikim hotelskim kompleksima radi se isključivo sedam do osam sati dnevno, ali i primanja su znatno manja – tvrdi Subotičanec i dodaje da su u spomenutih 12 sati rada uračunate i pauze. Možda nekog plaši takva satnica, ali, svjedoči on, ne radi se o neizdrživim naporima, jer nije to rad u rudniku. Takav tempo mogu izdržati i ljudi srednjih godina pa čak i oni stariji navikli na normalan radni dan. Istovremeno dozvoljava mogućnost da postoje poslodavci koji maksimalno izrabljuju svoje radnike, ali on sam još se nije na Jadranu susreo s takvim gazdom.

Na upit kolika je plaća pomoćnog radnika u restoranu u koji se vraća tijekom travnja, kaže da iznosi osam do deset tisuća kuna neto.

– Kad radite kao sezonac na moru, tad su vam gosti, manje-više, nasmiješeni ljudi, jer nalaze se na godišnjem odmoru i stoga su opušteni. Hrana im ne mora biti servirana istog časa. Iskustva iz Njemačke su dijametralno suprotna. Tamo je važno da je gost uslužen što prije, jer nema se vremena za opuštanje – opisuje Subotičanec svoja iskustva. S druge strane, u njemačkom restoranu oprema je za nekoliko generacija suvremenija. Tamo postoje pećnice čija vrijednost doseže i do 20 tisuća eura. U njima je moguće spraviti svakojaka jela, a olakšava i to što se same čiste, odnosno peru.

– Za mlade ljude bilo bi poželjno da steknu iskustvo rada u njemačkom restoranu. To je dobro za stjecanje radnih navika i samodiscipline. Hrvatski građani bolji su radnici kad se nalaze u inozemstvu, nego što su u svojoj domovini – smatra on. Kao prednost rada na moru, istaknuo nam je i činjenicu da romanse tijekom ljeta nisu rijetkost što također može biti razlog zbog kojeg se i sam vraća na Jadran.

Tijekom razgovora Subotičanec je otkrio da su mu Skandinavci najdraži gosti, osim što osoblju ostavljaju izdašne napojnice, ljubazni su i ne vole se isticati poput Slovenaca koji često prigovaraju.

– Azijati se smješkaju i uvijek su otvoreni za drukčiju hranu, a Nijemci su još uvijek štedljivi i normalno im je da svatko plaća svoj obrok. Osim toga, oni su pravi mesari. Njih može zadovoljiti samo dobro pečena mesina, šnicla, ćevapi ili bogata mesna plata. Talijani i općenito Mediteranci također su zahvalni gosti, a Englezi znaju biti odlični gosti otvoreni za eksperimente, no ponekad ih ponese pa postanu preglasni.

Na kraju razgovora upitali smo Subotičanca koje turistkinje se najbolje ljube, a kao iz topa odgovorio je Talijanke.

– To su najopuštenije, uvijek nasmiješene žene – zaključio je Subotičanec.