Piše: dr. sc. Zdenko Balog
U križevačkoj je kolektivnoj memoriji snažno upisan povijesni događaj Krvavi sabor križevački, koji se dogodio 27. veljače 1397. godine, točno prije 624 godine. U burnom obračunu kralja Sigismunda i Protudvorskog pokreta, netom nakon Nikopoljske bitke i kaosa koji je nastao u Kraljevstvu (tjednima je kralj smatran mrtvim, sve dok nije uspio uz pomoć Hermana Celjskog doći do Dubrovnika), došlo je do nove preraspodjele moći između velikaša.
Oni koji su se u tim trenucima pokazali lojalni Sigismundu Luksemburžaninu, obdareni su imanjima, povlasticama i položajima, koje su istovremeno gubili nevjerni suradnici. Neki su gubili i glave. Ne moramo ići do srednjeg vijeka da bismo znali što bi snašlo vladarovog prvog suradnika koji bi mu okrenuo leđa i u ratnim uvjetima ga izdao, postavljajući njegovog rivala na položaj. I to je najvjerojatnije pravi sadržaj krvavog sabora.
Je li Lacković, suočen sa svojom izdajom na saboru pružio žestok otpor, pa je sasječen istog časa ili je osuđen i po prijekom postupku smaknut? Koliko je s njime njegovih oružnika stradalo? Malo tko u takvim situacijama odlazi sam.
Suvremene kronike ne donose o tome ni slova, iz isprava se može iščitati jedino činjenica da je do sabora i preraspodijele moći zaista došlo, te da je najmanje jedna osoba tog dana (ili tih dana) skončala. Sve drugo što se ‘zna’ o ovom događaju napisano je mnogo kasnije uglavnom iz pera privrženika nove dinastije, Hunyadija, čime je svaka objektivnost ovih sekundarnih izvora duboko upitna.
Međutim, u čudnom sudbinskom obratu, taj mutni, i možda u stvarnosti nimalo teatralan i dramatični događaj, u kasnijoj tradiciji poprima razmjere i karakter prave operne tragedije. Dapače, tradicija dobro ‘zna’ i tko su bili dobri, a tko loši momci. Sve je dramatično pretpostavljeno: sukob produbljen do nesnošljivosti, spletka, povjerenje poklonjeno zlikovcu, odabrana pozornica (sabornica ili crkva), te neminovna katastrofa.
Šarena fikcija, maštovita i stereotipna, zasjenila je znanost. Dva romana, Ferkićev, te mnogo poznatiji Mayerov, te velika slikarska kompozicija Otona Ivekovića, jednoznačni su u interpretaciji događaja. U povijesnim je romanima uvijek sve jasno, kao u crno-bijelom vesternu. Dobri momci nose bijele šešire (prigodice šljemove, zastave ), a loši momci crne.
Povijesni romani imaju svoju funkciju, prenose određene vrijednosti, uvjerenja, koja čine dio kolektivne memorije, no oni imaju i drugu funkciju: da uštede narodu trud oko čitanja debelih i teških studioznih knjiga o povijesti naroda. To je sasvim razumljivo do razine kada se pisac potrudi da poruku događaja prenese objektivno, te da korektno barata s imenima povijesnih osoba, posebno kada im dijeli crne i bijele šešire i šljemove.
Povijesni roman, međutim, koji kroči u zrakoprazan prostor nedostatka izvorne građe, postaje parapovijesni izvor, postaje laž koja se ustrajnim ponavljanjem i širenjem kroz popularan medij teško objeđuje stvarne osobe, makar i sa šest stoljeća vremenske distance. Shakespeare demonizira Richarda III., jer je u službi njegovih nasljednika, pobjednika u dinastičkom ratu.
Moderni povjesničari donose sasvim drugu sliku o njemu, ali teško da će to utjecati na uvriježeni Shakespeareov stereotip. I mi imamo svog Richarda III., to je upravo ‘junak’ Krvavog sabora, Sigismund. Njega je uspješno za buduća pokoljenja demonizirao tajnik cara Friedricha III., Enea Silvio Piccolomini (kasniji papa Pio II.). On u svojoj kronici piše veoma negativno o Sigismundu, kao i o obitelji Celjski, koji su bili politički neprijatelji obitelji njegovog poslodavca. Njegovi postavljeni standardi o osobama o kojima piše, opće su prihvaćeni za kansija pokoljenja, te ih sasvim razumljivo prihvaćaju pisci povijesnih romana.
Za osrednje obrazovane pisce povijesnih romana takvi detalji nisu mogli biti poznati, te ih nisu bili dužni provjeravati. No iznenađuje da je na krilima ovog politkantskog trenda pisao svoju Povijest Hrvata i povjesničar Vjekoslav Klaić, koji bez premišljanja Sigismundu u ruke stavlja apokrifni ‘salvus conductus’, kojega da je kralj dao Stjepanu Lackoviću, te ga potom pogazio ubivši ga u Križevcima. Takav dokument nikad nije postojao, a Klaić ga je posudio iz jedne sasvim druge nevezane zgoda suvremen povijesti.
U interpretaciji u kojoj sukob štajersko-njemačkog velikaša Celjskog i mađarsko-njemačkog Lackfija (Lackovića), za naklonost kralja postaje opera o hrvatskoj borbi za slobodu i smaobitnost protiv stranih zavojevača i tuđinskih velikaša, sječa hrvatskih velikaša, kršenje zadane kraljeve riječi, itd, čini se da je smještanje sabora u ambijent male župne crkve najmanja pogreška.
Ne znamo što je događaj u Križevcima točno bio, suđenje s egzekucijom ili spontani sukob, kakvi su se u to feudalno doba događali na sličnim ročištima, no sigurno nije bio ništa slično onome čime ga je kasnija šarena tradicija ukrasila!