Tomislav Leskovar iz Križevaca, dugogodišnji planinar i zaljubljenik u planine nedavno je na popis ‘pokorenih’ vrhova upisao i onaj veličanstvenog Mont Blanca. Riječ je o alpskom masivu planinskog sustava Alpa, koji je najviši u Francuskoj i Italiji i drugi po veličini u Europi, na 4810 metara nadmorske visine.
Kako je kazao, dogovor za uspon ‘pao’ je prošle godine na Monte Rosi. Naime, Križevčani Dario Banić, Lujo Konfic i Tomislav Leskovar, penjali su na Monte Rosu.
– Nema mjesta na našoj planeti gdje ne možeš srest poznate osobe. Tako je bilo i taj dan. Taman počeli penjat po ledenjaku i eto Dolores Hribar, inače kolegice iz HGSS stanice Karlovac, i njenog dečka Rafaela Kućana. Dogovor Rafe i mene je pao za uspon na Mont Blanc. Da bude zanimljivije, predložio je da to bude sa talijanske strane, iz mjesta Courmayeur. Pripreme su trajale godinu dana. Intenzivnije posljednjih mjesec dana – objasnio je Tomislav.
Pošto je ekipa bila iz Karlovca, dogovor je bio da on dođe u Karlovac, ostavi auto i kombijem putuje u Italiju. Josip je bio iz Duga Rese, pa im je Zajednica športskih udruga ustupila kombi, na čemu su im od sveg srca zahvalni.
Nakon skoro 10 sati vožnje u Courmayeuru ih je dočekalo jako loše vrijeme.
Cijela ekspedicija došla je u pitanje. Umjesto da spavaju u kampu, bili su prisiljeni iznajmit apartmane. Cijelu noć osluškivali su je li nevrijeme prestalo.
– S nestrpljenjem smo dočekali jutro, ali nebo je bilo na našoj strani. Doručak, spremanje, slikanje i toliko planirani uspon može početi. Kratka vožnja do doline Val Veny, nesuđenog kampa gdje je trebalo noćiti. Kroz prekrasnu dolinu susrećemo svisce koji bi trebali biti vjesnici lijepog vremena. Dolazimo u manje lijepu ledenjačku dolinu gdje se miješaju stijene, led, pukotine – pojasnio je.
Okruživale su ih stijene među kojima su oni bili samo’ male točkice’. U daljini, između stijena, zamijetili su svoju oazu za odmor i točku s koje se kreće na uspon, planinarski dom Rifugio Francesco Gonella na 3071 m/nm. Prošli su preko ledenjaka, preko ledenjačkih pukotina, penjanja po stijenama, feratama, do Doma. Nakon 10 sati uspona, konačno je uslijedio odmor.
– Ljubazno osoblje uvodi nas u sobu gdje ćemo prenoćiti. Slijedi večera i odlazak na počinak. U tri i pol sata koje smo imali za odmor, nitko nije mogao spavati. Uzbuđenje i visina učinili svoje. Ovdje smo ostali bez Zvoneta kojeg je maznula visinska i priznao je da ne može dalje i ugroziti ekspediciju. U 00:00 slijedi ustajanje, doručak i spremanje za uspon. Puštamo ekipu Austrijanaca i Poljaka da pođu prvi – kazao je.
U 1:25 kreće i Hrvatska ekspedicija: Irena, Josip, Karlo, Rafael i Tomislav. Vrijeme je bilo odlično. Vrlo hladno, -16.
– Gusjenice lampi penju preko ledenjaka, pukotina, prema svom cilju. Neopisivo, snijeg, led, planine, zvijezde iznad koje nas prate…. Tko nije doživio tu ljepotu, nema pojma kaj je propustil – poručuje Tomislav.
Dolaskom jutra uspon je sve teži i teži. Uslijedilo je penjanje po krestama gdje se ne želite okretati. Kad su mislili da je najgore prošlo, došli su do kreste gdje treba proći krušljive stijene. Kod ekipe se već vidio umor. Prošli su stazom gdje su vidjeli Gouter na 3815 m/nm, dom gdje se noći za uspon iz Chamonix u Francuskoj. Malo zatim te dvije staze se spajaju i vode do planinarskog skloništa Vallot 4362 m/nm.
– Dolaskom u sklonište Irena, Josip i Karlo priznaju da je visinska učinila svoje i da uz svu volju i trud ne mogu nastavit uspon. Hrabro od njih poslije toliko truda, ali i priznanje zbog toga što nisu htjeli ugrozit svoj život i živote drugih. Rafael i ja vežemo se jednim užetom i krećemo u zadnje sate uspona prema njegovom veličanstvu – ispričao nam je.
Nakon sat i nešto došli su na vrh sa knedlom u grlu i suzom u oku.
– Zagrljaj, euforija, javljanje najmilijima… uh… Gore dva francuza, jedan lupa u neki smiješni bubanj, drugi svira frulu. Vadimo Hrvatsku zastavu i ljubazno ih molimo da nas poslikaju. Uz oduševljenje prihvaćaju. Super! Sad se još samo treba vratit! Nakon dva sata izbivanja vraćamo se do ekipe, koja nam čestita, grli i respektira na usponu. Slijedi silazak, vrlo težak, do našeg doma Gonella – rekao je.
Između svih opasnosti koje su im prijetile, svako malo čuli su lavinu i odron stijena. Nakon 16 i pol sati uspona i silaska, došli su u Gonellu.
Ekipa u dolini čeka s pivama. Čestitanje i sreća kaj su se svi vratili živi zdravi.
– Dug put do Lijepe naše i Karlovca. Još duži do Križevaca. Dogovor je da mjesec dana ne pomislimo na planinu. Već drugi dan počeli dogovori za drugu godinu. Dobro iskustvo, super ekipa. Ponos do neba. Neprocjenjivo… – zaključio je Tomislav Leskovar.