Konstantin Veliki – Svetac Istočne Crkve

22. svibnja 2020. Autor: prigorski.hr Vremeplov Konstantin Veliki – Svetac Istočne Crkve


Piše: dr. sc. Zdenko Balog


Među posebno zanimljive povijesne ličnosti, te ujedno među pojedince koji su najsnažnije utjecali na povijesni razvoj svakako ide rimski car Konstantin Veliki. Vladao je od 306., a samostalno od 312., pa sve do smrti 22. svibnja 337. Povijest ga ponajviše identificira sa dva dokumenta, Milanskim ediktom i Konstantinovom darovnicom. Također, pripisuje mu se uvođenje kršćanstva kao državne religije, što je ipak samo u manjem dijelu točno.

Vlast u Rimskom carstvu nije mu pala u krilo, nego se za nju izborio usred međusobnih sukoba pretendenata. Kao nezakoniti sin Konstancija i Helene rođen je u Naissusu, današnjem Nišu 272. ili 273. godine. Otac mu je bio blizak sa carem Dioklecijanom, te je jedno vrijeme bio i njegov suvladar, a sam Konstantin, kojeg je otac u međuvremenu službeno adoptirao, oženio se Dioklecijanovom kćeri. Dioklecijan i Konstancije zajedno su zbog starosti i zdravlja odstupili sa prijestolja, što je otvorilo put borbi raznih pretendenata. Razne vojske diljem Carstva proglašavaju svoje vojskovođe carevima, nakon čega međusobno ratuju u interesu svog favorita. Konstantina je vojska proglasila carem 306., ali se on za svoj naslov mora boriti sve do 312., pobjede na Milvejskom mostu protiv posljednjeg suparnika Maksencija. Pobjedu je pripisao nebeskoj viziji, te su prema predaji, na carev nalog štitovi bili oslikani Kristovim monogramom.

Sljedeće godine Konstantin je izdao Milanski edikt, dokument o toleranciji i zabrani progona svih oblika monoteizma. Rimsko je carstvo, naime, imalo i ranije tolerantan odnos prema svim religijama, uz jedini uvjet da svaki narod i svaka vjerska grupa istovremeno poštuje i uvažava rimske državne bogove, te da priznaje božansku prirodu samog cara. Sve religije koje su imale mnoštvo bogova po sebi, nisu imale teškoća s tim zahtjevom, ali su postojali stalni sukobi sa monoteističkim religijama koje nisu bile po svojoj prirodi u mogućnosti povinuti se tome zahtjevu. Zato su stalno plamtjeli sukobi sa pobunjenim Židovima, zbog paganskih simbola, koje su Rimljani silom oružja unosili u židovski hram. Tako je bilo i sa pojavom kršćanstva, uz stalne sukobe i odbijanje kršćana, po cijenu života, da pored svojeg Boga prinesu žrtve službenim bogovima i carevima.

Milanskim ediktom, Konstantin obustavlja progone kršćana, koji su upravo u vrijeme njegovog prethodnika Dioklecijana bili posebno žestoki. Predaja pripisuje ovaj Konstantinov potez njegovoj majci Heleni, koja da je bila kršćanka, te je kasnije prikupljala kršćanske relikvije. Svetica je i Istočne i Zapadne crkve. Sam Konstantin, međutim, ne pristupa kršćanstvu, nego cijeli život ostaje sklon kultu Nepobjedivog Sunca (Sol invictus).

 

Njegov je potez bio državnički motiviran, jer je prepoznao kršćanstvo kao ozbiljnu silu koja se nezaustavljivo širi u nižim slojevima. Ne želeći imati stalne nemire plebsa i robova u tek stabiliziranom carstvu, obustavio je njihove progone. Štoviše, još se aktivno upleo u kršćansku doktrinu te je predsjedavao kršćanskim koncilima. Godine 325. predsjeda koncilom u Niceji, koji se smatra jednim od najvažnijih koncila, budući su ovdje konačno pomirene sve opreke oko božanske prirode Isusa Krista.

Dugotrajna stabilna Konstantinova vladavina, te činjenica da ga je naslijedio sin, dokazuju da je bio mudar i da su potezi koje je vukao bili dalekosežni. Drugi važan dokument s kojim se povezuje je Konstantinova darovnica, kojom je rimskom biskupu, odnosno papi poklonio, ni manje ni više nego Carstvo. Prema predaji, papa, koji se nije želio baviti svjetovnim stvarima, povjerio je Konstantinu natrag upravu nad netom poklonjenim Carstvom, uz zadržavanje prava da ubuduće odlučuje tko će u njegovo ime vladati.

Ovaj dokument dao je papama pravo da odlučuju i krune careve, a već je u 15. stoljeću dokazano da se radi o falsifikatu. Taj je falsifikat nastao u 8. stoljeću iz želje da Rim sebi podredi Karolinge, dinastiju u usponu. Kruneći Karla Velikog za Rimskog cara, papa ga trajno vezuje uz Crkvu, te ostvaruje neograničen utjecaj na njega. I nakon što je falsifikat razotkriven, pape su zadržali isto pravo i njime se služili na području katoličkog svijeta, što će kasnije uzrokovati krvave vjerske ratove sa protestantima.

Prema predaji, Konstantin se konačno, na samrtničkoj postelji krstio. Istočna crkva ga poštuje kao sveca, dok Zapadna ne. U istočnoj crkvi spomendan mu je 21. svibnja, mada je umro 22. svibnja, na današnji dan.

Facebook Comments