Ususret Nacionalnomu susretu katoličke mladeži u Bjelovaru dobrodošlicu u zajedništvo mladih poželjela je svjedočanstvom o važnosti zajedništva križevačka animatorica Ema Ištvanović Parezanović

Ema Ištvanović Parezanović animatorica je u župi sv. Ane u Križevcima, a odnedavno i animatorica-instruktorica Bjelovarsko-križevačke biskupije. U pastoralu mladih djeluje već nekoliko godina kao pomoćnica u vođenju budućih krizmanika, radu s djecom na župnim oratorijima i pripremi biskupijskih susreta mladih, pjeva u križevačkom župnom zboru mladih »Crisinus« i u biskupijskom zboru mladih Bjelovarsko-križevačke biskupije, a sudjeluje i u organizaciji Susreta hrvatske katoličke mladeži koji će se za nekoliko dana, 17. rujna, održati u Bjelovaru, piše glas-koncila.hr.

Ema je rođena 21. listopada 2001. u Zagrebu. Njezini majka Valentina i otac Mladen upoznali su se kada je Valentina došla na studij veterine u Zagreb. Mladen je preminuo u Eminoj predškolskoj dobi pa je Ema nastavila živjeti s majkom u njezinoj rodnoj kući u Križevcima, zajedno s bakom Vesnom i djedom Franjom. Nekoliko godina poslije majka se udala za današnjega supruga Ivicu pa su se preselili u drugu kuću.

Plodovi bakina pastorala

»Kada sam bila mala, išla sam u vrtić sv. Josipa koji vode naše časne sestre Kćeri Božje ljubavi u Križevcima. U vrtiću je bilo lijepo, ali ipak sam više voljela kada me čuvala baka«, pripovijeda Ema. »Uvijek bismo zajedno kuhale, slikale, zalijevale cvijeće. Budući da je baka bila aktivno uključena u župni pastoral, redovito bih s njom bila na zborskim probama, na nedjeljnim misama i po svim događajima koji su bili vezani uz župni Caritas. Zahvalna sam na tim ranim iskustvima života u vjeri i na temeljima koje su mi postavili od početaka, koji su kasnije utjecali na moj život i na odluku da se svjesno uputim tim putom vjere. Još se kao da je danas sjećam kako mi je baka znala čitati biblijske priče prije spavanja. Djed mi je uvijek pružao sigurnost i zaštitu i uvijek je bio raspoložen i za igru i zabavu. U podrumu naše kuće imali smo stolni tenis pa smo se on i ja znali igrati. S pet godina dobila sam sestru Franku. Bila je pravi mali zvrk i moj najbolji suigrač i suputnik u odrastanju. Sve smo radile zajedno. Tako je i danas. Iako je mlađa od mene, ponekad se osjećam kao da je obratno.«

Od probe do probe…

»Godina pripreme za primanje sakramenta prve pričesti bila je praćena mojim stupanjem u dječji zbor naše župe. Iako je bilo lijepo pjevati u crkvi s drugom djecom, taj period moga života nije dugo trajao. Nakon prve pričesti još sam kratko vrijeme ostala u zboru, a onda sam se malo odvojila od Crkve. Uskoro se rodio i brat Jakov pa smo sestra i ja imale novu zanimaciju. Razdoblja do priprema za krizmu ne sjećam se jasno. Išla sam u Osnovnu školu Vladimira Nazora i družila se s prijateljima, posebno s Ivanom, koja mi je i danas blizu. Kada su počele pripreme za krizmu, počele su nas zanimati stvari vezane uz vjeru pa smo zajedno polazile kateheze, a onda se i uključile u zbor mladih ‘Crisinus’. Bile smo jako uzbuđene zbog te promjene u našim životima i živjele smo od probe do probe, od nedjelje do nedjelje.«

Misteriozna radost mladih animatora

»Župa je postupno postala središte okupljanja. Ljubav prema radu u župi i radu s mladima razvila sam osobito nakon krizme kada sam se uključila u animatorski život. Pohađajući pripreme za krizmu koje su vodili animatori, imala sam priliku vidjeti posebno zajedništvo, zajedništvo i prijateljstvo koje nisam imala sa svojim ostalim vršnjacima. Način na koji su nam animatori govorili o Bogu, svi zajedno, ti mladi ljudi koji su svjedočili svoju vjeru na tako jednostavan način, bio je za mene nešto potpuno novo i neuobičajeno. Imali su neku posebnu, iskrenu i, rekla bih, misterioznu radost koja me privlačila. Tada nisam shvaćala za čime sam to čeznula, ali i ja sam htjela biti dio te priče. Nakon krizme uključila sam se u zajednicu i za godinu dana počela pohađati temeljnu formaciju animatora naše biskupije, a dalje je sve vodio dragi Bog. Naša isprva malena zajednica bila je mjesto radosti i Kristove prisutnosti. Malo-pomalo u animatorskom radu počela sam pronalaziti ispunjenje i mir. Cijele vikende znali smo biti u župnom dvoru, igrati se s djecom, pjevati i svirati. Vodili smo se geslom svetoga Ivana Bosca: ‘Igrajte se, vičite, skačite, samo nemojte griješiti.’ Bilo je to uistinu radosno vrijeme prožeto zrelim rastom.«

Majčina psihologija ipak je ključna

»Na našim putovima uvijek nas je pratio naš župnik Stjepan Soviček, koji je kao pravi pastir nadzirao i vodio sve naše aktivnosti i bio nam potpora u svakom smislu. Cijela srednja škola bila je vrijeme druženja unutar zajednice. Zahvalna sam što sam imala priliku proći kroz srednju školu okružena tom zdravom okolinom. Nakon srednje škole upisala sam studij psihologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Kad god upoznam nekoga pa se pokrene razgovor o fakultetu, uvijek slijedi pitanje: ‘Zašto psihologija?’ I uvijek nanovo razmišljam kako sam došla do toga. Mislim da mi je temelje za ljubav prema psihologiji postavila mama. Nju su uvijek zanimale psihološke teme pa su takve vrste rasprava bile česte u našoj kući. Neki mi je dan sestra rekla da ne zna o čemu bi razgovarala sa svojim vršnjacima jer nitko ne želi pričati s njom o ‘ozbiljnim’ temama. Stvarno mogu reći da je mama imala najveću ulogu u formiranju mene kao osobe.«

Važnost otvorene komunikacije

»Kada nas je odgajala, uvijek se vodila time da nas nauči kako da razmišljamo svojim glavama i kako da znamo donijeti prave odluke u pravom trenutku. Uvijek je poticala na razgovor i danas znamo da joj se bilo kada možemo obratiti u vezi s bilo kojim sadržajem. Nikakva tema nikada nije bila tabu. Naučila me koliko je važna otvorena komunikacija, naučila me kako se odnositi prema drugim ljudima. A odnos prema čovjeku odnos je prema Bogu.«

ema istvanovic2

»Blago nama jer imamo vremena činiti velike stvari«

Prošle godine na našem biskupijskom hodočašću u Novoj Rači geslo susreta bio je citat sv. Filipa Nerija: »Blago vama, mladi, jer imate vremena činiti dobro.« Gledajući na sve što smo radili u župi, vidim koliko je taj rad pridonosio nama samima, ali čak i više koliko smo jedni drugima bili svjedočanstvo. I danas, kada nisam toliko intenzivno uključena u rad zajednice mladih jer imam novih obveza, vidim kakvo je blago bilo imati pokraj sebe druge mlade ljude koji su mi bili primjer. Vidim koliko smo snažni bili zajedno. Mislim da vjernici danas ne cijene dovoljno moć zajedništva. Kao djevojčica znala sam se pitati što ćemo mi to u raju raditi?

Ipak, dođeš onamo i ostaneš ondje zauvijek. Puno je to vremena. Odgovor sam doznala na jednoj katehezi. Ako i kada dođemo gore, jednostavno ćemo svi biti jedno. Zato nas geslo ovogodišnjega Susreta hrvatske katoličke mladeži u Bjelovaru podsjeća upravo na to. Da se već sada trudimo živjeti uzdignutih srca pogleda uperenih u nebo. Da već sada živimo zajedništvo koje iščekujemo. Upravo su mladi puni snage i radosti, puni života. Blago nama jer imamo vremena činiti velike stvari, blago nama jer imamo vremena ljubiti i poticati da budemo jedno. Blago nama jer smo pozvani odazvati se pozivu: »Gore srca!«