Piše: dr. sc. Zdenko Balog
Vampiri – nemrtvi, koji sišu krv, boje se raspela, a ubija ih sunčeva svjetlost, te im se posebno gadi miris češnjaka, mitska su bića koja su iz zastrašujućih legendi i predaja pomalo prešla u popularnu kulturu, književnost, film, likovne umjetnosti, strip …
Postanak ideje o vampirima redovito vezujemo uz transilvanskog grofa Vlada Tepeša, Erzsebeth Bathory, možda mlađa generacija uz ‘Sumrak sagu’, ‘Intervju s vampirom’ i slično.
Iako su i Vlad, popularno zvan Drakula, kao i mađarska grofica Bathory zadužili našu kulturnu ostavštinu mnoštvom krvi, nema nikakvih dokaza da su doista tu krv i oralno konzumirali, da su se njom hranili.
Niti da su se od njih štitilo raspelima, glogovim kolcima i češnjakom. Jedna je, međutim, vampirska afera vjerodostojno dokumentirana već u drugoj polovini 17. stoljeća, i to ni manje ni više nego u našoj bajkovitoj Istri. Štoviše, rani datum objave čini našeg Istrijana prvim dokumentiranim slučajem vampirizma na području Europe.
Malo koga će put po Istri slučajno odvesti u gradić Kringu, budući se nalazi niti na jednoj važnijoj cesti, te se treba odvojiti sa glavnih pravaca prema Pazinu i malo se osloniti na GPS da bismo našli ovaj tihi gradić.
Ne sasvim tih, podnevnu tišinu nadglasava rev magaraca, vrijednih životinja koje sve rjeđe susrećemo u našim mediteranskim regijama. Spomen ploča upozorit će nas da je u ovom tihom gradiću 1890. rođen vrijedni kulturni pregalac Božo Milanović, koji u mjestu boravi do 1928. Malo bi bilo drugi znamenitosti koje bi konkurirale kulturnim blagom bogatim obližnjim mjestima, da ovdje nije živio i radio klesar Georg (Jure) Grando.
Grando je umro, navodno nasilnom smrću, oko 1658., te je prema svim pravilima i pokopan. No on je veoma skoro počeo večerom dolaziti u svoj dom kao živ, blagovao večeru, te od svoje udovice čak tražio (i silom uzimao) ispunjenje ostalih bračnih obaveza.
Brat pavlin iz Svetog Petra došao je provjeriti glasine, te se, užasnut, doista uvjerio u istinitost priča. Štoviše, Jure Grando šetao je noću mjestom, te bi se zaustavio pred ponekom kućom, ponekad pokucao na vrata, pa bi u toj kući netko ubrzo umro.
Pokojnikov teror trajao je sve do 1672., kada je župan Miho Radetić skupio nekoliko hrabrih građana (stoljećima prije Mate Lovraka, bilježe da ih je bilo 9), pa su otišli do groblja i otvorili Jurin grob. Kad su ga, nakon što je više od deset godina bio mrtav, vidjeli svježeg i zdrave boje, kao da je živ, još nasmiješenog, najprije su se užasnuto razbježali.
Kad su se pribrali i ohrabrili ponovo priči grobu, pokušali su mu probosti srce zašiljenim kolcem, ali nisu uspjeli. Župan, pokazujući nemrtvom raspelo, govorio je: “Pogledaj štrigone! Ovo je Isus Krist koji je nas spasio od pakla, te umro za nas! A ti, štrigone, ne nalaziš mira!”
Ne uspijevajući ga probosti kolcem, konačno neki Stjepan Milašić uhvati sjekiru, pa mu udarcem odsiječe glavu. Nakon toga zavladao je u Kringi mir božji. Tako bilježi događaj Valvasor u svojoj knjizi ‘Die Ehre der Herzogthums Krain’ samo nekoliko godina kasnije.
Mnoštvo detalja, kao i imena sudionika svjedoče da Valvasor prenosi točno priču, barem onako kako su je njemu ispričali, što Juru čini najstarijim dokumentiranim vampirom.
Povjesničari dolaze do moguće povijesne podloge legende o vampiru Grandu. Bilo je to vrijeme kada se još strogo održava i prakticira ‘pravo prve noći’ (Ius primae noctis), prema kojem na razdjevičenje kmetica i svih podanica ima pravo samo zemni gospodar, koji potom djevojku predaje potencijalnom mladoženji.
Zemni gospodari Kringe bili su pavlini iz Svetog Petra, koji su zdušno prakticirali ovo pravo, a kad se Jura htio oženiti nekom djevojkom, pošao je pavlinima moleći ih da bi učinili iznimku i ne konzumirali mu odabranicu prije njega.
Pavline je to jako razljutilo pa su našli nekog siledžiju i dali mu novce da ubije Juru, no ovaj ga je udarcem samo ošamutio, pa je Jura, uredno pokopan, pobjegao iz groba. Prema jednim odmah su ga ulovili i ubili, odrezavši mu glavu, a prema drugima, dugo se pojavljivao i svetio mještanima, dok ga nisu konačno ubili.
Danas su mještani podijeljeni: neki u ovom slučaju vide šansu za turističko brendiranje ovog zabačenog mjesta usred Istre, dok drugi ne žele čuti ni za Juru ni za vampire, jer što će oni biti mjesto koje će se prepoznavati po takvoj mračnoj priči.
U svakom slučaju, uspjeli smo pronaći ljubaznog mještana koji nam je pokazao grob gdje leži obezglavljeni Jure Grando.
