Josip Juko (17) iz Vrbovca, pohađa tehničku školu „Ruđer Bošković“ u Zagrebu, bavi se pisanjem pjesama, romana i eseja.
Objavio je prvi roman „Ugovor zle sudbine“, a kao što se u naslovu može naslutiti govori u ugovoru s vragom. Glavni lik je dječak Josip koji upada u đavolju zamku potpisivanja ugovora koji osigurava raj, ali vodi i ima siguran put u pakao. Kroz knjigu koja provlači kršćanske motive se može dosta naučiti, ali i zabaviti.
Predstavite knjigu?
Radi se o ugovoru s vragom koji je temeljen na deset božjih zapovijedi. Knjiga ima „crkveni“ aspekt i dosta se može naučiti o vjeri, ali je to znanje skriveno u priču romana da ne bude suhoparno i da bi se privukla mlađa publika. Knjiga nije duga, svega 146 stranica. Roman sam napisao za tri mjeseca.
Kako si se odlučio na pisanje?
Pa jedno jutro sam se probudio i rekao si to je to: piši. Priznajem da me natjerala malo i tadašnja cura, ali ima drugi razlog koji mi je puno više woow. Naime glavni lik knjige, premda nosi isto ime kao ja nisam ja, već sam jednu noć usnuo ljudsku figuru koja mi se predstavila kao da je Josip i prepričava mi glavnu priču koju možete naći u knjizi. Zamolio me da to napišem i objavim pa sam to i napravio. Je li prvi put da imam takve „čudne snove“? Svakako nije i gotovo svaku večer nešto sanjam.
Kakav utjecaj vjera ima na tvoje pisanje?
Iskreno smatram da je vjera ostavila veliki trag u mojem životu, da mi je dala mnoge odgovore i utjehu. Siguran sam da nije tema slučajno ovakva i da Gospodin ima veze s mojim pisanjem kao i sa svime u mojem životu.
Kako je na tebe djelovalo ovo vrijeme „zatočeništva“ koje nas je sve nespremne zatočilo u domovima?
Pa ne bih baš rekao da je to vrijeme zatočeništva već više kao vrijeme blagoslova. Tijekom lockdowna najviše se moglo vidjeti tko misli na nas i tko nam je prijatelj. Mogli su se steći mnogi talenti i mogli smo puno rasti i razvijati sebe.
Iskreno osobno smatram da mi ovo vrijeme pandemije nije ništa uzelo već da mi je dosta toga donijelo. Sama online nastava mi je dosta pomogla pri procesu pisanja i izdavanja, a ponajviše profesori koji su davali duže rokove i ne toliko trpali gradivo, ali vjerujem da bi knjigu napisao i u „Normalnim“ vremenima samo bi mi možda trebalo duže i bilo bi sve skupa teže uskladiti školu i pisanje
Možemo li reći da pisanje liječi? A čitanje?
Ljudi su svakakvi i drugačiji, ako je meni pisanje ispušni ventil ne znači da će biti svima, isto vrijedi i za čitanje. Moja sestra je harry Pottera pročitala u danu, prvu knjigu, a znam da je ja ne bih ni za 3. Za mene pisanje je veliki lijek i odmor. Zna biti naporno, ali to je slatki napor i trud. Mislim da pisanje kao i sve u životu nije za svakoga, ali da svatko može probati.
Dragan Vicković