Piše: dr. sc. Zdenko Balog

Isusovu podrijetlu u Bibliji se posvećuje velika pažnja: dva su kanonska rodoslova Isusova, od kojih jedna ide do praoca Abrahama, a drugi čak do Adama (Mt 1:1-17; Lk 3:23-38).

Međutim, oba ova rodoslova vode Isusovo podrijetlo preko Josipa, muža Marijina. Marija se u evanđeljima pojavljuje bez pripreme, podrijetla i rodoslova. I opet, apokrifne knjige ispunjaju prostor koji su kanonska evanđelja ostavila nedorečenim. Jakobovo protoevanđelje Isusova djetinjstva donosi opširnu priču o Marijinom podrijetlo, štoviše i o njenom rođenju i djetinjstvu.

U tipičnoj biblijskoj simetriji, odnosno prefiguraciji ključnih događaja, priča o Marijinu rođenju kompilacija je priče o rođenju Ivana Krstitelja i Navještenje Isusova rođenja. Joakim, muž Anin, bio je svećenik u hramu, te u braku sa suprugom dugo godina nije imao djece. Tako su došli u dob kada više nisu imali nikakve nade da će se to stanje – za njihovo okruženje i društveni položaj sramotno – promijeniti.

Štoviše, Joakimu je na još veću sramotu obuzeto pravo da prinosi žrtvu u hramu, jer nema djece, pa stoga nije vrijedna časne službe. Ojađen, povlači se u brda k svojim pastirima i stadima, te posti četrdeset dana. Istovremeno, Ana u domu provodi vrijeme u molitvi, sve dok joj ne pristupi anđeo i navijesti da će u odmakloj dobi roditi dijete.

Potaknut istim nadnaravnim načinom Joakim se vraća doma i Ana potom zatrudni i rodi kćer. Ovdje se otvara prošireni mariološki ciklus apokrifnih knjiga, a s tim u vezi i likovne umjetnosti.

Zanimljivo je da su ovi dvoje svetaca bez kanonske potvrde preživjeli različita ‘čišćenja’ koja je Vatikan poduzimao kao bi se riješio odveć maštovitih svetaca i svetačkih zgoda. Međutim, Joakima i Anu Drugi je vatikanski koncil, ne samo priznao, nego i odredio da se u cijeloj crkvi treba obilježavati 26. srpanj, kao spomendan, dok je to ranije uglavnom bilo prepušteno dijecezama. U tome ima neke logike, budući su Marijini roditelji, bez obzira, zabilježeni ili ne, morali postojati. Tako je Crkva kroz stoljeća prihvatila tradiciju Jakobovog protoevanđelja, a likovi velikog svećenika i matrone postali su uobičajeni bočni kipovi pratioci Bogorodičinih oltara.

Prikazi u likovnoj umjetnosti česti su, češći Ane, nego Joakima. Oboje se uobičajeno pojavljuju, kao što sam netom spomenuo, kao bočni oltarni kipovi na Bogorodičinim oltarima. Ovdje treba biti oprezan, lako ih se pomiješa sa roditeljima Ivana Krstitelja, budući je i Zaharija bio svećenik, pa imaju sličnu odoru. Pojavljuju se u rijetkim slikanim ciklusima djetinjstva Marijinog, koji se javljaju u toskanskoj kasnoj gotici i renesansi. Postoji prikaz svete Ane na prijestolju, kojoj u krilu sjedi Bogorodica, a njoj u krilu dijete Isus, ponekad Ana na svakom koljenu drži jedno od njih. Ovaj prikaz u ikonografiji se naziva ‘sveta Ana samotreća’, (njemački ‘Selbdritte’)

.

Donosimo oltarne kipove svete Ane i Joakima iz crkve u Kloštar Ivaniću, gdje se nalaze na bogorodičinom oltaru, oltar Svete Obitelji iz crkve Majke Božje Koruške u Križevcima gdje se lijevo i desno nalaze oba para, Joakim i Ana, te Zahaija i Elizabeta. Posebno je lijepa oltarna slika glavnog oltara pavlinske crkve Svete Ane u Križevcima, gdje je Ana prikazana dok podučava Mariju kao djevojčicu. Konačno od ikonografske teme ‘Samotreća’, primjer je kasnogotička skulptura iz Neuberga u Austriji.

prigorski.hr