Samostalna izložba slika Zvonka Sigetića bit će otvorena u petak, 30. siječnja u Galeriji Stepinac, Župa bl. Alojzija Stepinca Koprivnica s početkom u 19,00 sati.
Na izložbi pod nazivom “Umjetnička zrenja u zavičaju”, autor će kroz 50-ak djela u tehnikama ulje na staklu, ulje na platnu, grafike i crteži predstaviti presjek svoje bogate umjetničke karijere koja traje više od pet desetljeća.
Slikar Zvonko Sigetić (Hlebine, 1956. ) svojim radom, marljivošću i ozbiljnošću, ostavlja nas u uvjerenju kako je sudbina naive u dobrim rukama. Teško je znati i predvidjeti kamo će se okrenuti kompas koji pokazuje zanimanje publike, kao što je teško arbitrirati o pojedinačnim talentima, jer je umjetnička scena puna previranja, strasti, promjena, a napon inspiracije nije uvijek jednak, zbog životnih okolnosti čiju nam stabilnost nitko ne jamči.
Na kraju uvijek presuđuju ljubav i predanost, način na koji netko sebe vidi u ispunjavanju životne misije. Sigetić je obznanio svoje postojanje prije nešto više od pola stoljeća, na izložbi “Pod plotom“, na koju se uvijek rado poziva. Školovao se, radio i živio, birajući da mu ,,paralelno zanimanje” bude na razini savladanih majstorskih stupnjeva.
Djelovao je u okviru ,,Podravkine” Likovne sekcije, držao se svoga zavičajnog kruga. Uvijek je korektno isticao pomoć i ohrabrenje u slikarskim početcima, primljeno od velikog majstora Ivana Generalića. Kao analitičan i smiren duh, opredijelio se za realističku optiku, možda približno gažijevskog tipa, pa su mu slike zaista dokumentarno vrijedne: arhitektura je točna, raslinje lokalno , konfiguracija terena zemljopisno vjerodostojna. Nema šarenila, koje bi nam odvraćalo pozornost od motiva, već sve biva stišano, umotano u smeđim i sivim baršunima, na rubu sepije, što daje patinast, melankoličan i uspomenski ton svakom njegovom prizoru.
Pri tom je vrlo dobro iskorištena crta narativnosti: Sigetić voli pripovijedati svoju hlebinsku sagu, onako kako se sjeća, s konkretnim ljudima i događajima, voli staviti sebe u prizor i naglasiti emociju: ribići, nogu obješenih na staroj vrbi, odakle zabacuju udicu, dijele sreću koju je u djetinjstvu osjetio. Kravar na strmcu, s pastirskom torbicom u travi raduje se svom skromnom obroku; goričari su opijeni vrenjem i sunčanom svjetlošću, a veseli seoski bend na snijegu, na povratku s neke fešte, još malo grije dušice starinskim napjevima, trzajući žicu napola ukočenim prstom.
Rijetko tko može tako bez napora prenijeti čistu emociju, kao što to uspijeva Sigetiću, a da ostane u konceptu klasičnog, jasnog, nešvindlerskog slikanja, koje bi hinilo ,,naivnost”, a pucalo na nekakve ,,fantazmagorije”, zbrkane i nedoučene, likovno i idejno podjednako.
Tek kad uzmemo mjerilo vizualne skladnosti kao presudno, vidjet će se koliko novi kandidati u okružju naive zaostaju za jednim Sigetićevim ,,belkantom” i što se na starim zasadama moglo polučiti, da je bilo više talenta, a manje pretenzija!
Govorimo li o jednom diskretnom ,,holandskom refleksu”, valja pogledati Sigetićeve zime, s mostićima preko zamrlog potoka, s tankim drvećem i razlistanom perspektivom od Hlebina prema Delovima, gdje traje ta oceanski duboka tišina, bez pokreta i zvuka, bez vrapca i povjetarca, a ipak mi znamo da život tu postoji i čeka znakove buđenja, milost kraljevskog sunca iza oblaka.
Vrhunac Sigetićeve likovne paradigme su slike posvećene velikim meštrima: Generaliću, Gažiju, Lackoviću, gdje se kombinira njihovo znakovlje (bijeli jelen, poštarska torba, lampaš i potočnice, susjedi-modeli iz ciklusa portreta) te ih se ponovo postavlja u odnos i dijalog preko ,,mosta od vremena”. Sigetić ih vraća u hlebinsko okružje, zahvaljuje im, pokazuje današnji svijet, uspostavlja vezu krvi i duhovnog naslijeđa. Na taj način izlaže nam i predstavlja i vlastita zrenja u zavičaju, i pokazuje kako čovjek oboružan strpljenjem uvijek dočeka ,,svojih pet minuta”, preskačući imaginarni plot i ulazeći na velika vrata u prostore galerije!
