Desno krilo RK “Zagreb”, 39-godišnji bivši hrvatski rukometni reprezentativac Ivan Čupić, u četvrtak (18 sati, SD Trešnjevka) bi trebao odigrati posljednju utakmicu u karijeri, kad će njegov klub ugostiti našički Nexe u doigravanju za prvaka Hrvatske.

Pobjeda bi Zagrebu donijela nastavak neprekinutog niza od 1992. i 31. naslov prvaka Hrvatske.

“U četvrtak, ne da se nadam, nego sam siguran da je moja zadnja utakmica kao igrača, zadnja utakmica Zagreba u sezoni. Imamo još dva dana posla, okruniti ovu dobru sezonu duplom krunom”, rekao je Ivan Čupić na početku oproštajne konferencije za medije u igračkoj ulozi.

U četvrtak bi trebao završiti iznimno bogatu igračku karijeru u kojoj je triput osvajao Ligu prvaka, dvaput s Vardarom (2017. i 2019.) te jednom s poljskim Kielceom (2016.), a kao hrvatski reprezentativac ima jedno srebro (2009.) i broncu (2013.) sa svjetskih prvenstava, dva srebra (2008. i 2010.) i dvije bronce (2012. i 2016.) s europskih prvenstava te broncu s Olimpijskih igara 2012. u Londonu.

“Najljepše mi je bilo kad sam igrao za Hrvatsku. Prije nego što sam upisao trenersku školu, dobio sam podatak da sam 164 puta igrao za Hrvatsku i mogu reći da sam 164 puta bio najsretniji čovjek na svijetu. To znači da si nešto veliko napravio. Titule dođu sa suigračima i trenerima, to nosi i financije, ali beskrajno sam sretan i zadovoljan što sam uspio biti među odabranima u reprezentaciji i da mogu predstavljati svoju državu i svoju obitelj”, rekao je Čupić i otkrio da je sva odličja podijelio, jer je čekao onu zlatnu, koju je želio zadržati.

“Naravno da ostaje žal za zlatom. Normalno da sam tu najsjajniju medalju želio donijeti kući. Ove ostale sam podijelio rodbini i prijateljima. Možda to nije lijepo, ali nadao sam se da će doći to zlato.”

Osim brojnih trofeja i važnih golova, u Čupićevoj karijeri se posebno ističe i nesvakidašnja nesreća u kojoj je izgubio jedan dio prsta na ruci lijeve, pucačke ruke, kad je u pitanje došlo hoće li moći nastaviti karijeru. U tim je trenucima oslonac pronašao u onim najbližima.

“Kad se dogodi takva situacija, onda vidiš da su najvažniji samo tvoj karakter i ljudi koji su oko tebe, prije svega moja supruga Nera koja mi je tada bila velika podrška. Bio sam milijun puta u nedoumici. Kad ti postavljaju pitanja, govore da neće biti kao prije, onda i ti počneš malo negativno razmišljati. No, uz obitelj sam shvatio da imam karakter i ono nešto u sebi, taj metkovski inat, koji ne daje nikome gušta da bude po njihovom nego po mojem. Najbliži su bili uz mene i prava podrška, a moj karakter i inat su dva mjeseca nakon operacije pokazali da ću biti najbolji što mogu biti.”

I bio je. Čupiću se ozljeda dogodila na reprezentativnim pripremama za Olimpijske igre 2008. u Pekingu, kad je praktično bio na početku velike karijere koju je većim dijelom proveo igrajući za strane klubove. Španjolski Vigo (2007. – 2008.) je bio njegov prvi inozemni angažman, a potom su uslijedili potpisi za slovensko Gorenje Velenje (2008. – 2010.), njemački Rhein-Neckar Loewen (2010. – 2012.), poljski Vive Tauron Kielce (2012. – 2016.) i skopski Vardar (2016. – 2021.), nakon kojeg je odlučio potpisati za Zagreb.

“Moja pozicija je ta koja donosi puno golova, ali s godinama shvatiš da je to sve prolazno, da je to samo dio jednog putovanja. Meni je najbitnije bilo da u bilo kojem timu, da u bilo kojoj svlačionici nisam “jedan od”, Samo sam težio da ne budem prolaznik nego da budem bitan za svoj klub, za svoje suigrače, navijače i trenere. Samo me to vodilo. Golovi mi nikad u životu nisu bili presudni. Birao sam uvijek sljedeći korak da bih se i dalje razvijao i, kad pogledam unazad, mislim da je bilo dobro.”

Iako je za četvrtak zacrtao završetak igračke karijere, Ivan Čupić ne napušta klub s kojim planira osvojiti još jednu duplu krunu.

“Već od četvrtka navečer krećemo s pripremama za novu sezonu. Ostajem kao dio tima, dio obitelji, dio jedne kuće koja nastavlja dalje, u jednoj drugoj ulozi”, rekao je Čupić koji će biti pomoćnik trenera prve momčadi Andrije Nikolića.

“Uz Andriju će mi biti lakše. Andrija je tražio, inzistirao, kad je ostao ovdje, da ja budem s njim. Vidio sam se u toj ulozi, želim se razvijati kao trener, želim probati taj dio posla, vidjeti jesam li ja za to ili ne. Došla je prilika jako brzo. Hvala Andriji što me predložio, što me vidio u svom stožeru.”