Milan Stipić najmlađi je biskup u hrvatskom episkopatu, ali i među najmlađih deset biskupa u svijetu. Rođen je prije 42 godine u Bosanskom Novom i zaređen je za svećenika Križevačke biskupije, koju će, nakon imenovanja pape Franje, odsad voditi kao njezin biskup, piše večernji.hr.
Budući da ste od umirovljenja križevačkog biskupa mons. Nikole Kekića bili apostolski upravitelj Križevačke eparhije, jeste li očekivali biskupsko imenovanje ili vas je ono iznenadilo?
Događa se da Sveta Stolica za pojedine biskupije imenuje biskupa apostolskog administratora, kao upravitelja, međutim to nije pravilo. Može se dogoditi da se za biskupa imenuje nekoga drugoga. Tako da sam ja pretpostavljao takvu mogućnost kao jednu od mogućih. Iskreno sam želio da Crkva imenuje biskupa za našu Križevačku eparhiju, bez obzira na to jesam li ja u pitanju ili netko drugi. Apostolska administratura je privremeno rješenje za upravljanje određenom partikularnom Crkvom. Za svaku biskupiju, a tako i za našu Križevačku, imati vlastitog biskupa je najbolje rješenje.
Čime ste se bavili kako apostolski administrator?
Moja je služba bila upravljati Križevačkom eparhijom kao ordinarij sa svim ovlastima biskupa, osim sakramentalnih koji proizlaze iz svetoga reda (npr. rediti svećenike). To znači administrativno voditi biskupiju, obilaziti župe, vjernike, svećenike, naše hramove i bogomolje i pokušati prepoznati potrebe i probleme pojedine zajednice te pomoći maksimalno koliko se može. U proteklih godinu i pol dana obišao sam gotovo sve naše župe, neke i po nekoliko puta. Propovijedao sam ljudima i pokušavao pomoći svećenicima u rješavanju njihovih egzistencijalnih i duhovnih problema. Radili smo i na karitativnom polju, osobito u pomaganju socijalno ugroženima koji žive u malim seoskim sredinama ili su sami. Radio sam na boljem međusobnom upoznavanju nas grkokatolika i rimokatoličke većine u našoj domovini, zatim i na zbližavanju s drugim Crkvama, osobito s pravoslavnom.
Koji su Vam planovi za budućnost kao novom biskupu?
Planova imam puno, ali sve ovisi o okolnostima i mogućnostima. Naš posao kao pastira i dušobrižnika temelji se prvenstveno na okupljanju ljudi. Međutim, svi se susrećemo s problematikom vezanom za pandemiju koronavirusa te nam je okupljanje ljudi limitirano. Stoga su mnogi naši pastoralni projekti sada na čekanju. Naravno, uvijek se možemo i trebamo posvetiti individualnom radu s pojedincima i manjim grupama. Taj ćemo pastoralni model morati sada više primjenjivati. Kao partikularna Crkva trebamo se posvetiti očuvanju naše liturgijske, duhovne, kulturne i povijesne baštine, trebamo raditi na izdavaštvu liturgijske i duhovne literature, a ponajviše na jačem molitvenom životu i duhovnom rastu. Vrijeme u kojem je teže okupljati ljude idealno je za ovu drugu djelatnost. Osobno, volio bih se posvetiti radu s ranjivim skupinama u društvu: siromašnima, napuštenim starcima i djecom, teškim bolesnicima i zatvorenicima.
Grkokatolici u zajedništvu s rimokatolicima predstavljaju ljepotu zajedništva katoličke Crkve, no ponekad se čini da ljudi malo znaju o njima?
Kao što nam i naziv govori, mi grkokatolici smo najprije pripadnici Katoličke crkve, u punom pravnom i sakramentalnom zajedništvu s papom i cijelom Crkvom. Prefiks “grko” znači da smo unutar Katoličke crkve posebna Crkva koja se u svom bogoslužju i duhovnom životu služi grčkim ili bizantskim obredom. Dakle, mi smo jedna od istočnih katoličkih crkava. Katolika istočnih obreda (bizantskog, sirskog, koptskog, armenskog, kaldejskog) ima više od 25 milijuna, ali u odnosu na katolike rimskog obreda ipak smo manje poznata manjina. Mi baštinimo istočnu kršćansku duhovnost, tradiciju i kanonsku disciplinu, dakle imamo svoje pravo i običaje. Na prostoru Hrvatske grkokatolici postoje već dugi niz stoljeća, a hrvatska kultura, osobito u Dalmaciji i primorju, od starine je protkana prisutnošću i utjecajem bizantske crkvene tradicije. To se vidi u arhitekturi, crkvenom pjevanju, ikonografiji, osobito u Dalmaciji, gdje do 14. st. imate ikone i neke elemente crkvenih običaja koji su izvorno bizantskoga podrijetla. More spaja ljude, a bizantski temat Dalmacije ostavio je traga. Grčki je obred, uz latinski, dugo bio prisutan u dalmatinskim crkvama. Premda je hrvatski narod bio pretežno crkveno vezan uz Rim i rimski obred, kulturološki utjecaj Bizanta stalno je prisutan tijekom naše povijesti. Evo, na primjer, Bašćanska ploča, temeljni spomenik hrvatske jezične i pisane kulture, zapravo je dio oltarne pregrade kakvu redovito nalazimo u istočnim crkvama i nazivamo ih ikonostasom. Takvih primjera imamo puno. Hrvatski grkokatolici većinom su Žumberčani, zatim su tu još Rusini i Ukrajinci, ali i drugi. Svi zajedno sačinjavamo Križevačku eparhiju. Eparhija postoji već 400 godina, najprije kao Marčansko vladičanstvo, a nakon toga od 1777. kao Križevačka eparhija koju je osnovala Marija Terezija bulom “Caritas illa”. Danas u eparhiji ima četrdesetak župa i isto toliko svećenika, tri đakona i nekoliko bogoslova, a imamo žensko i muško redovništvo (monaštvo).
Cijeli intervju pročitajte na večernji.hr