Nikola Novosel Miška (74) – agronom, pjevač, glumac, samoprozvani komunit i humorist: Nisam ništa drugo doli jednostavno – čovjek! Sa svim lošim i dobrim osobinama tog pojma.

Kineskom mudroznancu Konfuciju pripisuju izjavu da je onaj tko ne zna, a ne zna da ne zna, opasan i da ga treba izbjegavati. Kaže i da je onaj tko ne zna, a zna da ne zna, dijete i da ga treba naučiti. Onaj tko zna, a ne zna da zna, prema Konfuciju još uvijek spava i treba ga probuditi. Također, tvrdi ovaj istočnjački filozof, mudar je onaj tko zna i toga je svjestan i njega treba slijediti.

Junak našeg kraja Nikola Novosel Miška (74) mogao bi se pronaći u parafrazi ove mudrosti. Zna da je neke stvari u životu radio loše i toga je itekako svjestan. Uz pomoć drugih i samoga sebe naučio je kako to ispraviti i od djeteta postati mudriji čovjek. Životnu školu upisao je 10. veljače 1974. godine.
– Točno 41 godina, 10 mjeseci i 22 dana prošla su otkako sam zadnji put u životu pio alkohol – priznaje Miška da je bio teški alkoholičar i da je te zime ’74. raskrstio s porokom koji je prijetio da uništi njega i obitelj.
– Najviše se može postići iz inata. Ja sam se baš bio zainatio prestati piti. Nisam imao izbora, bio sam oženjen i mlad, a sin mi je imao tek tri godine. Da se nisam liječio, danas me više ne bi bilo. U to sam siguran. No, unatoč toj epizodi ništa u svom životu ne bih mijenjao – kazuje nam.

Na pitanje što bi istaknuo kao svoju vrlinu, odgovara da mu je teško govoriti o sebi u superlativima, no misli da je, ako ništa drugo, onda bio pošten prema sebi i drugima. Baš prema svima, pitam?
– Nikad ne smijete priznati da ste bili pošteni prema supruzi. Nikada. Čak ni da vam nokte na rukama i nogama kidaju – u šali će Nikola koji kao vrlinu navodi i fleksibilnost, to jest toleranciju prema obitelji i društvu.
Popularni Miška mnogo je toga radio u životu, bavio se glazbom, pjevao, radio i pisao znanstvena djela o poljoprivredi, glumio, organizirao manifestacije… Kada bi svoj život morao sažeti u jednu rečenicu, isprva nije bio siguran što reći. Nikola Novosel je, nabraja, otac, suprug, djed, agronom, pjevač, glumac, vječiti putnik… Kaže da bi bilo prepotentno od njega kad bi rekao da mu je najdraža osobina ona supruga i oca, jer se tako nije uvijek ponašao.
– Napiši da je Nikola Novosel Miška jednostavno – čovjek. Sa svim svojim lošim i dobrim osobinama koje su sadržane u tom pojmu – kazuje on.

Miška je bez oca ostao vrlo rano, kad je imao tek pet godina. Odgojila ga je majka, uz pomoć starije braće i sestara. Bio je najmlađi od devetero djece. Jedna sestra umrla je još kao beba, dok mu je jedan od braće poginuo 1944. u partizanima. Miška u šali kaže kako vjerojatno ne bi bio zadnji u nizu da nije završio rat. Kako mu je otac radio kao podvornik na sudu i ključar u zatvoru, a to su bili državni poslovi, često su mijenjali boravište. Zato se, kaže, sasvim slučajno rodio baš u Zagrebu. No, brzo su se vratili u Ludbreg.
– Majka se o nama brinula s tek 700 dinara očeve mirovine, a bilo nas je sedmero braće i sestara! Nismo se bavili poljoprivredom pa nije bilo dodatnog izvora prihoda. Tek početkom 50-ih godina prošlog stoljeća majka je uspjela prodati nešto zemlje, dići kredit i kupiti kuću u Ludbregu koja nam je postala stalni dom – priča Nikola Novosel i kazuje kako su mu danas žive još samo dvije sestre.

Muški dio obitelji nije imao sreće. Sve su ih redom pokosili karcinomi. I Nikola Novosel bi bio među njima da nije na vrijeme reagirao. Priča nam kako mu je otac umro u 47. godini od raka jednjaka, isto kao i jedan od braće u 48. godini. Drugi je pak brat umro u 52. od raka pluća, a treći sa 67 godina od raka kože i jetara. Miška je imao 39 godina kad su mu otkrili melanom.
– Sjećam se, bila je 1980. godina. Nisam čekao pa sam poučen obiteljskim iskustvom otišao u Zagreb na operaciju i zračenje. To me i spasilo. Imao sam 26 godina kasnije problem s otvorenom ranom i to je trajalo nekoliko godina. No, bio sam pod kontrolom u koprivničkoj bolnici i sve je prošlo u redu – otkriva Novosel i podsjeća da je prije tri godine preživio i moždani udar.
Njegova sjećanja na dane bezbrižnog djetinjstva u Ludbregu posebno su mu draga, međutim, događaj iz njegovih najmlađih dječačkih dana, koji, kako kaže, nikada neće zaboraviti, umalo je postao i njegov zadnji.
– Kupao sam se u Bednji. Imao sam tri godine. Bio je plićak pa nitko nije obraćao pozornost na mene. No, baš tamo bila je i jedna nesretna padina gdje je voda bila jako duboka. Samo sam propao u vodu – priča nam Miška o svojem prvom susretu sa smrću koji mu se urezao u pamćenje.

Na sreću, dodaje naš sugovornik, tamo se našla starija djevojka koja je vidjela da se utapa pa ga je uspjela spasiti. Mnogo je onih koji nakon toga ni prst ne bi smočili u rijeci, međutim, Nikola Novosel samo se slatko nasmijao i nastavio uživati u djetinjstvu kupajući se u vodi koja ga je umalo stajala života. Miška Novosel bio je takav, hrabar i drzak, i prema svim ostalim životnim preprekama.
– Nekad je Bednja bila toliko čista da ste iz nje mogli utažiti žeđ. Kao klinci, svi smo s nestrpljenjem čekali prve toplije dane svibnja kako bismo otvorili sezonu kupanja. I tako sve do kraja rujna – priča nam Nikola o dječačkim danima, dodajući kako je siguran da je nekada bilo mnogo ljepše, jer se današnja djeca prečesto zatvaraju u četiri zida.
– Tu najviše krivim upravo roditelje. A koga drugoga? – pita se Miška.
Smatra da su mnogi roditelji odustali od odgoja vlastite djece. Vremena su učinila svoje, kaže i navodi kako „starci“ više nemaju utjecaj na svoju djecu u mladosti, ali i kasnije kad su nešto starija.

– Postalo je normalno da sredina s kojom živiš u većoj mjeri utječe na tebe kao osobu – govori Nikola Novosel koji je siguran da je i škola izgubila svoju ulogu. Ističe da oni koji bi trebali nešto napraviti i odlučiti ne mogu jer su im ruke vezane. Ovaj nekadašnji nastavnik svjestan je da prosvjetni djelatnici danas baš ništa ne mogu napraviti u smislu odgoja učenika.
– Ne smiješ ga krivo pogledati, a kamoli da bi ga „šupil“. Čuj, ja sam dobio toliko batina u školi da je to strašno. Takvu reputaciju sam imao da su me mazali kad sam bio kriv i kad nisam – sjeća se Novosel i dodaje da je batine znao dobiti i nešto kasnije u mladenačkim danima, i to od starijeg brata.
– Ja sam ti hajdukovac, a brat je bio dinamovac. Znali smo se porječkati. I tu u Križevcima je znalo biti „hudo“. Mi dečki podijelili smo se na hajdukovce, dinamovce, zvezdaše i one koji su navijali za Partizan – kazuje.
Nakon kratkog izleta u sport, Nikola Novosel ponovno se osvrnuo na školstvo. Tvrdi kako ranije nije bilo represije nego jednostavno – kontrole odnosa.

– Gle, kad već pričamo o odgoju, ja još uvijek imam osobni problem, onaj sam sa sobom. Pet godina su me učili govoriti, a sad 70 godina pokušavam naučiti šutjeti i baš mi ne ide – objašnjava svoju iskrenost Miška Novosel.
– Problem je i što u dvije osnovne struke imamo negativnu selekciju, a to su obrazovanje i zdravstvo. Mi smo toliko zaostali da na liječnike još uvijek gledamo na ljude u bijeloj kuti uz koje si pašu ceker i plava kuverta. Drugi pak kažu za mladež neka se ne brinu i da će, ako ništa ne upali, studirati pedagoške predmete pa će se baviti obrazovanjem drugih – govori Miška.
Tko zna Mišku, vrlo dobro zna i njegova politička uvjerenja koja često iskazuje bez dlake na jeziku. Neki mu to zamjeraju, a njega to baš i ne muči previše. Za sebe kaže da je pravi komunist, a to što je jezičav i ima znanstveni status samo su komparativne prednosti u odnosu na druge. Ipak, neslavno je završio svoju političku priču u SDP-u.
– Izašao sam iz stranke prije nekoliko godina. Zakaj? Nisam se razočarao u politiku ako to misliš. Otišao sam zbog ovih lokalnih jebivetara i priklonio se nezavisnima. Mene su crkvenjaci istjerali iz crkve, a veliki “komunisti” iz moje partije. Znate zašto? Kod njih, kao i kod ostalih, jedino što je bitno su položaji – otkriva Novosel koji još jednom dodaje da nije razočaran.
– Ne mogu biti. Prestar sam. Čovjek se do 20. godine ima pravo razočarati, do 30. iznenaditi, a do 40. godine života biti ljut. Poslije toga nema više nikakva prava. Je, tako vam je to – kaže Nikola Novosel.
Spomenuo je crkvu pa me je zanimalo kakav odnos ima prema toj instituciji. Navodi da prihvaća jedino Stari zavjet i to oko za oko, zub za zub, jer, dodaje, to mu jedino odgovara. Pokazuje nam na policu s knjigama i otkriva kako ima Bibliju, Kur’an i Marxov Kapital poredane jednu do druge. Slaže se da bi crkva trebala počivati na socijalističkim temeljima, što često i nije slučaj.
– To ti je osnova svega. Siguran sam da ćemo svi vrlo skoro živjeti u jednom besklasnom društvu, recimo to tako da ćemo svi mi biti svojevrsni komunisti. Ukinut će se eksploatacija čovjeka nad čovjekom i bit će nam mnogo bolje. Radit ćemo onoliko koliko možemo, a uzimat ćemo samo onoliko koliko će nam trebati – vjeruje on i predviđa da bi se vrlo lako mogla dogoditi kataklizma, bilo umjetna ili prirodna koja bi ubrzala taj cijeli proces.
Novosel nema pretjerano lijepe riječi za današnje društvo. Kao naš najveći problem ističe činjenicu da smo svi pomalo lopovi i da volimo krasti.
– Tuđman je bez premca povijesna ličnost. Da se ’95. povukao, bio bi pravi otac nacije. Ovako, imali smo pretvorbu na lopovski način, lopovske poticaje koji postoje i danas te sumnjive stečajeve. Da, mi smo prije svega lopovski narod – kazuje Miška i dodaje da nam je svima u genima zapisan i jal, jer zašto bi susjed imao više nego što imam ja?
Živimo li onda i danas u Gruntovcu, pitam Mišku ili bolje rečeno Tunu Pišpeka.
– Ma ne. Selo je danas nešto sasvim drugo. Mi smo nekada bili pretežno seljačka nacija i to se moglo uspoređivati. Međutim, likova poput Dudeka, Cinobera, Presvetlog ili Regice bit će uvijek i ne samo tu nego svugdje na zemaljskoj kugli – siguran je Nikola Novosel kojeg je taj televizijski serijal gurnuo u besmrtnike.

Glumom se počeo baviti vrlo rano, doduše amaterski u osnovnoj školi. Sjeća se prve predstave. Imao je ulogu najmanjeg patuljka Tupka u Snjeguljici i sedam patuljaka. Kako su svi sašiveni kostimi bili jednake veličine, njemu je njegov bio nekoliko brojeva prevelik. Hodajući po pozornici svako malo se spotaknuo i padao, a publika je, govori, mislila da je to dio nastupa, smijala se i pljeskala.

Nakon što se iz Ludbrega 1970. godine preselio u Križevce, uključio se u organizaciju Velikog spravišća. Prve je godine bio Varoški sudec, a nakon toga Kalnički kaštelan. Tvrdi kako gospodske i purgerske uloge nikad nisu bile za njega iako su ga tijekom cijelog život mnogi pokušavali gurnuti u „buržoaziju“.
– Čuj, ja i gospon? To ti nikak’ ne ide jedno s drugim – nadovezuje se Miška.
Kad su pripremali Gruntovčane, pokojni glumac, redatelj i scenarist iz Velikog Ravena Drago Bahun preporučio je Nikolu Novosela redatelju Kreši Goliku.
– Kod Kreše (Golika op.a.) u stanu dogovarali smo moj angažman na ulozi Matule odbornika. Čitao sam tekstove i malo glumio. Krešo mi je nakon ručka prišao i rekao: ‘Čuj, nisi ti baš za Matulu.’ Bilo me je malo sram, mislio sam kud sam to došao? – priča nam Nikola Novosel kojega je Golik potom obradovao viješću da ima još bolju ulogu za njega.
– Nisi Matula, pričao je Golik, ali smo uspjeli riješiti veći problem. I tako sam ja postao Tuna Pišpekov. Što se tiče glume, svi mi nosimo neki talent u sebi samo to treba znati izvući. Golik je bio velik redatelj i čovjek. Rekao mi je da ga slušam i da nastojim odglumiti kako mi on kaže. Ja dotad nisam imao iskustva, slušao sam ga i odradio – kazuje Novosel koji je kasnije s Golikom radio i na Dirigentima i mužikašima.

Jedno od najvećih priznanja mu je što su ga filmski djelatnici cijenili iako nije bio školovan glumac. Sjeća se jedne scene u „Dirigentima“, trebalo je ići na ručak, a ona još nije bila snimljena. Kad su snimatelju rekli da je to Miškina scena, on im je odgovorio da onda nema brige, da će taj „amater“ to vrlo brzo odraditi i da već mogu pripremati hranu.
Čini se da je praktično glumačko iskustvo pomoglo Nikoli Novoselu u ophođenju s drugima, jer, poznato je da svi mi, u raznim životnim situacijama, zapravo glumimo ono što u tom trenutku nismo. No, je li tome baš tako?

– Ne možeš uvijek pokazati ono što jesi i kako se osjećaš. U određenoj situaciji jednostavno moraš odglumiti. Zamisli jednu stvar; već sam 44 godine u braku. Kako bi se moj, ali i ostali brakovi, održali da muž i žena ponekad ne glume i da uvijek kažu ono što misle i da budu onakvi kakvi stvarno jesu? – pita nas Miška.
A ljubav? Pitamo ga. Nije valjda da samo gluma drži dvoje ljudi u vezi.
– Ne samo gluma, nego i tolerancija te suzdržavanje od stvarnog stanja. Znaš, ja sam ti inače jako grdi karakter, pravo zlopamtilo. Ali, ne možeš protiv sebe, ako si takav, takav si – priznaje Nikola Novosel.
– Kolega s kojim kartam bacio je krivu kartu, a ja sam mu rekao: ‘Pa kako to možeš baciti?’ Odgovorio mi je da ja njega mrzim. Velim ja njemu, ja ti nikoga ne mrzim, samo vas ima mnogo koje ne volim – iskrenost je uvijek bila jedno od glavnih njegovih oružja.

Ponosan je na obitelj, suprugu Mariju, kćer Goranku i dva sina Vjekoslava i Tomislava. Ima i dvije unuke tinejdžerke. Vrijeme krati kartajući i rješavajući križaljke. Belu i preferans karta, kako kaže, u „lavljem brlogu“. Vidio je da sam zbunjen i odgovorio da je lavlji brlog zapravo Dom umirovljenika. Zašto lavlji pitate se? Zato jer svako malo netko rikne, objašnjava Miška.
Ne tuži se na zdravlje iako je očito da ga u posljednje vrijeme ne služi. Otkriva da su mu kralješci u lošem stanju i da mu je bila preporučena operacija. Kao šećeraš i tlakaš te čovjek u 75. godini života ljubazno je odbio ići na stol.
– Postoje samo tri opcije. Prva je da operacija ne uspije i da me više nema. Druga je da uspije i da mi bude bolje. Treća je da ostanem nepokretan. Prve dvije mogu podnijeti, ali treću, da budem nekome teret, ne mogu – kazuje on.

Pjevanjem proputovao Europu, u Gruntovčanima osigurao besmrtnost

Nikola Novosel rođen je 8. studenoga 1941. godine u Zagrebu kao deveto dijete Đure i Katarine Novosel, rođene Kancijan. Ubrzo nakon rođenja seli se u Ludbreg odakle i potječe. Tamo Nikola provodi djetinjstvo i završava osnovnu školu. Srednju poljoprivrednu školu završio je u Križevcima, a Poljoprivredni fakultet u Zagrebu, gdje je kasnije i magistrirao.
Raditi je počeo u Poljoprivrednoj zadruzi u Hrženici, a nakon toga i u Poljoprivrednom kombinatu u Ludbregu. Najveći dio radnog vijeka, nakon preseljenja u Križevce, proveo je u Poljoprivrednom i istraživačkom centru, današnjem Visokom gospodarskom učilištu. Umirovljen je 2007. godine. Posljednjih 15 godina svoje karijere bavio se nastavničkim poslom te objavio više stručnih i znanstvenih radova.
Politički je aktivan i obnaša četvrti mandat člana Županijske skupštine Koprivničko-križevačke županije iz redova nezavisnih. Aktivist je Crvenog križa te je u dva mandata bio i predsjednik županijske organizacije, a svojevremeno i član Glavnog odbora Hrvatskog crvenog križa. Od 1972. godine bio je uključen u organizaciju križevačkog Velikog spravišća. Cijeli život bavi se njegovanjem kajkavskog humora i satire. Odigrao je zapažene uloge u serijama i filmovima: Mejaši, Gruntovčani, Dirigenti i Mužikaši, Neuništivi, Doktorova noć, Kontesa Dora, Srce nije u modi i brojne druge. Pjevao je u mnogim zborovima, a od 1961. do 2001. godine bio je član velikog mješovitog zbora „Ivan Goran Kovačić“ s kojim je proputovao cijelu Europu, a i šire.
Primio je mnoga priznanja i nagrade među kojima se ističu: Odlikovanje predsjednika RH Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (2012.), Počasni građanin Ludbrega (2013.) te one za Životno djelo Koprivničko-križevačke županije (2003.) i Križevaca (2010.).

Podravski listi/Ivica Barać

prigorski.hr