Hrvatska muška seniorska reprezentacija osvojila je zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti. U finalu su svladali četverostruke svjetske prvake Brazilce i osvojili svoje drugo zlatno odličje na koje su čekali od 2008. godine. Sportsko rivalstvo Hrvatske i Brazila traje već dugi niz godina, a ponovno su se, kao i na posljednjem Svjetskom prvenstvu u brazilskom Recifeu susreli u finalu, no ovog su puta slavili Hrvati s 2:0 u setovima. To je bio i više nego dovoljan razlog da popričamo sa zlatnim Davidom Henigmanom, vratarom naše reprezentacije i križevačkog KTC-a.

Kakav je osjećaj osvojiti svjetsko zlato?

Osjećaj je stvarno nevjerojatan. Samo prisustvovanje takvom natjecanju je velika čast i zadovoljstvo, a osvojiti zlatnu medalju je dimenzija više, neopisivo.

Kako si se zainteresirao za rukomet na pijesku?

Pošto se rukomet na pijesku najviše igra u Zagrebu (na Jarunu su jedini stalni tereni za rukomet na pijesku), kao klinac iz zagrebačkog kluba imao sam prilike kročiti na pijesak iz zabave. Ozbiljnije sam s pijeskom krenuo 2011. godine kada sam dobio poziv za juniorsku reprezentaciju (te godine osvojili juniorsko EP u Umagu), a iste godine počeo sam igrati za Detono Zagreb. Vidio sam to kao dobru priliku za popunu praznine između dvije dvoranske sezone.

Kako komentirate početke rukometa na pijesku u Hrvatskoj?

Rukomet na pijesku u Hrvatskoj, kao i u svijetu, je u stalnom razvoju. Cilj svih ljudi uključenih u taj sport je prvenstveno popularizacija. Ono što nama u Hrvatskoj ide u prilog tome jesu brojne medalje reprezentacije, poput ovog zlata iz Mađarske. (6 zlata, 2 srebra i 4 bronce od 2005. sa svjetskih i europskih prvenstava i svjetskih igara). Treba spomenuti i klupske uspjehe, prvenstveno moj Detono Zagreb koji je u muškoj konkurenciji 6 puta osvojio naslov klupskog prvaka Europe i 2 puta u ženskoj. Vrhunac razvoja rukometa na pijesku bilo bi uvrštavanje u program Olimpijskih igara, što se prema zadnjim informacijama može očekivati 2024.

Kakav je osjećaj kao amaterski sportaš igrati protiv profesionalaca?

Profesionalizam u tom sportu ne postoji, iznimka su Katar koji kao iznimno bogata država dobro plaća igrače ili recimo Brazil, čiji igrači cijele godine treniraju samo pijesak. No ipak na takvim natjecanjima nastupaju brojni kvalitetni dvoranski igrači koji su igrali ili igraju u jakim europskim ligama, a neki su nastupali i za dvoranske reprezentacije. To je za mene kao igrača 2. ranga hrvatskog rukometa veliko iskustvo, a pobjeda je time još slađa.

Kako usklađujete rukomet u dvorani, rukomet na pijesku i akademske obaveze? Poznato je da sportaši, prema njihovim riječima, nemaju baš vremena za obrazovanje?

Sezona rukometa na pijesku obično krene početkom petog mjeseca i preklapa se sa onom u dvorani, tako se dogodi da koji tjedan paralelno igram pijesak i dvoranu, a kad završi dvoranska sezona samo se prebacim na pijesak. Akademske obaveze i rukomet sam dobro usklađivao dok sam igrao i trenirao u Zagrebu, no sada kada putujem u Križevce malo mi je trebalo da se priviknem na to. Kineziološki fakultet je specifičan zbog mnogih praktičnih predmeta i vježbe potrebne za polaganje istih, no uz dobru organizaciju može se izgurati s rukometom.

Kakvi su planovi za budućnost?

Plan mi je za budućnost prije svega završiti fakultet, sada ću biti 5. godina i htio bih to privesti kraju što je prije moguće. U rukometu ću svakako biti, kao igrač što duže moguće, a u budućnosti i kao trener.

Ukoliko ostaješ u KTC – u, kakvi su ekipni ciljevi za nadolazeću sezonu, a kakvi osobni?

Iduće sezone ostajem u KTC-u. Još ne znamo kakvim sastavom ćemo raspolagati, ono što je sigurno je da se vraćaju ozlijeđeni Galić i Pehar što će nam puno značiti. Želja mi je borba za prvo mjesto, da bude mnogo jakih i zanimljivih utakmica, koje će na kraju krajeva privući i publiku na tribine. Nadam se da ćemo do početka priprema složiti ekipu kako bi to mogli i ostvariti.

Ivan Ledinski/prigorski.hr