Danijel Miklečić, priznati križevački tjelograditelj, svjetskog glasa, nedavno je doživio krunu svoje karijere – postao je viceprvak svijeta u tjelograditeljstvu. Impresivna je zbirka medalja, pehara, priznanja koje je Danijel postigao tijekom 18 godina marljivog rada. Posjetili smo Danijela u fitness centru u Križevcima gdje radi i porazgovarali o njegovim uspjesima, kako je zapravo sve krenulo i što je ovaj sport znači za grad Križevce.
Za početak, predstavite se našim čitateljima.
Sve vas lijepo pozdravljam. Zovem se Danijel Miklečić. Križevčanin sam mada mnogima znan u našem malom gradu. U Križevce sam došao 1980. godine iz obližnjeg sela Mokrice, za koje mnogi ni ne znaju. Često ga uspoređuju s slovenskim Mokricama, a ja sam ipak prigorec.
Kada je krenula Vaša sportska karijera tjelograditelja i što Vas je uopće potaknulo da se počnete baviti ovim sportom?
U svojoj obitelji prva sam generacija koja se uopće počela baviti bilo kakvim sportom. Kao i većini prva ljubav je bio nogomet. Bio sam aktivni nogometaš u nekadašnjem Čeliku. Kako sam odrastao rasle su i obveze. Treninge više nisam mogao usklađivati s privatnim obvezama. Tražio sam sport u kojemu ću se moći rekreirati onda kada nađem za to vremena i mogućnosti. Jedan fitness centar u Križevcima se otvorio 1997. godine u bivšem La mirageu (današnji Old school op.a). Tadašnji trener Darko Belušić u meni je za kratko vrijeme vidio potencijal i već 1998. sam bio na prvenstvu države i osvojio drugo mjesto i to me povuklo da uđem u aktivni natjecateljski sport.
Miklečić s kolegama na svjetskom prvenstvu u Budimpešti
To je zapravo bio amaterski početak ili?
U principu ovo i je amaterski sport. Profesionalni bio bi ako ste čuli za Mr. Olympia i slična pro natjecanja. S obzirom da ja radim i živim od ovog sporta i rezultati su na jednom sada već svjetskom nivo. Mi se ponašamo i živimo slično profesionalcima, ali ipak je ovo amaterski sport u kojem nema novaca,već samo ljubav i entuzijazam
Svjetsko srebro iz Budimpešte
Dakle, znači ipak je riječ o amaterskom sportu.
Najbolja usporedba bi bila s boksom. Svjetsko i europsko prvenstvo je amatersko, jer ga podržava država, a profesionalizam je vezan za profesionalne mečeve, koji se nagrađuju novčano. Tako je i u našem sportu. Ovo je čisti entuzijazam i ljubav prema tome. To je sport kojeg podržava država kao i sve koji su pod okriljem HOO-a.
Kako je Vaša obitelj prihvatila da ste se odlučili baviti ovim sportom?
Kada sam krenuo s tim, naravno da je to bio bauk. Ne samo za obitelj, nego i za prijatelje, a i za okolinu. Ipak je ovo jedna mala sredina. Neki noviteti kada dođu ljudi ih teško prihvaćaju. Kako su se počeli nizati rezultati tako se i pogled počeo mijenjati. 2004. prvi puta sam pozvan u reprezentaciju i prvi puta sam se pojavio na europskom prvenstvu, koje je bilo u Budimpešti i osvojio sam 11. mjesto u kategoriji do 75 kg i od tada sam stalni reprezentativac.
Danijel Miklečić i Zrinka Fiser – viceprvaci svijeta
Kako okolina gleda na Vas? Znamo da postoje mnoge predrasude prema ovome sportu kao što ste i sami rekli u jednoj ovako omanjoj sredini, pa se često javljaju određene etikete i stigme.
Svatko ima pravo na svoje viđenje i vrednovanje sporta. Reći ću samo jednu činjenicu. Ovo ne da nije sport, ovo je više od sporta, ovo je stil života. Zato ovo i nije masovan sport kod nas, dok je u mnogim zemljama druga priča. Kada su počeli dolaziti rezultati onda je već i medijima postao interesantan. Ovaj sport se živi 365 dana u godini, inače nema napretka i nema uspjeha. To nisu spremni mnogi. Kada je netko pokušao i nije uspio onda mu je bilo lakše to obezvrijediti s nekim negativnostima, nego reći nisam bio sposoban.
Kada već govorite o stilu života kao takvom, opišite nam jedan dan tjelograditelja.
Dan je strogo planiran i programiran. Točno se zna kada je vrijeme za trening. Zna se kada i koja vrsta hrane se unosi tijekom dana i u koje vrijeme. Tu nema propusta. Nema izlike i traženja izgovora. Ako tražiš izgovor, zaboravi na uspjeh. Jednostavno se treba fokusirati na način kako ostvariti cilj. Ako negdje idem, a nema hrane koju moram konzumirat, nosim je sa sobom. Dakle, nema propusta, treba biti dosljedan. Hranu koju moramo konzumirati uvijek nam mora biti dostupna i treninzi se nikako ni nikada ne propuštaju jer nema mjesta kampanjskom radu.
Nedavno je došla i kruna Vašeg rada. Viceprvak svijeta ste.
S obzirom da se 17 godina natječem i izlazim na međunarodnu scenu naravno da sanjaš o nekakvim medaljama. Do sada sam imao 4 europske medalje, 2 zlatne i 2 srebrne, naravno da je moj san bila svjetska medalja. Sada kada je bilo svjetsko prvenstvo u Budimpešti sam sebi sam govorio da neka se sve poklopi i neka se sve posreći. Barem bronca, kad već imam dva zlata i dva europska srebra, pa da popunim kolekciju svjetskom medaljom koja još nedostaje (smijeh). Eto, dosanjao sam svoj san. Ovo je za mene fantastičan uspjeh. Što će biti dalje vidjet ćemo, a trenutno uživam u uspjehu jer za mene to uistinu i jest uspjeh sportske karijere.
Koji su problemi s kojima se netko može susresti kada se odluči baviti ovim sportom?
Ako si odgovorna osoba i ako si fokusiran na ono što radiš ne bi trebalo biti problema. Svi treninzi su u strogo kontrolirani uvjetima, što je prednost ovog sporta. Ozljeda ako se dogodi, onda je to stvar velike nepažnje. Problem je najveći onaj financijski. Mi funkcioniram na 6 do 7 obroka dnevno vrlo kvalitetne nutritivne vrijednosti. Vrhunski sport traži jedan viši nivo hrane i suplementacije, jer mi ipak naporno treniramo i trošimo mnogo više nego prosječan čovjek. Kada se sve to sumira to bude poprilična cifra.
Vi ste zapravo pionir tjelograditeljstva u Križevcima, pa ste na neki način i probili neku barijeru. Jesu li Križevčani prepoznali ovaj sport ili još uvijek postoji distanca?
Slažem se s Vašom konstatacijom da sam pionir ovog sporta u gradu, jer ne znam ikoga tko se time prije mene bavio tj. aktivno i natjecateljski. Mislim da sam napravio iznimnu promociju ovog sporta, ali i našeg grada. Gdje god dođem svugdje s ponosom ističem od kuda sam. Tim više jer dolazim iz male sredine. Boriš se sa sportašima koji su višestruko bogatiji. Primjerice, u finalu sada na svjetskom prvenstvu bila je Kina. To Vam govori podatak koju oni selekciju mogu imati, a koju mi imamo, a ispred njih smo. Mislim da je to vrijedno pažnje. Mislim da je ovaj sport prepoznat ovdje i verificiran. Nisam ja bitan, drago mi je da je ovaj sport našao svoje mjesto pod suncem i jest to “mali”, ali s velikim rezultatima.
Na kraju krajeva vidimo da imamo i sve više mladih tjelograditelja u Križevcima. Kako ste se snašli u ulozi mentora? Ipak, postižu i zapažene rezultate.
Drago mi je da su mi povjerenje dali mladi sportaši. Juniori su bili prvaci i viceprvaci Hrvatske u muškoj, ali što me posebno raduje i u ženskoj populaciji. To je još jedan dokaz i razbijanje predrasuda i vidi se da se u fitness centru može izgraditi lijepo tijelo, ugodno oku da to nije samo stvar mišića, koji se nekome mogu, a i ne moraju sviđati. Ponosan sam na tu mladež. Pokazalo se da sam i u tom dijelu bio uspješan, što mi je i struka, budući da sam viši kondicijski trener, a studij sam završio na Kineziološkom fakultetu.
Miklečić je trener mlađim naraštajima koji postižu zapažene rezultate. Na slici je s Ivonom Nemčić, Lukom Dleskom i Lukom Nervom.
Pratite li još koji sport?
Svestran sam sportaš. I prije nego sam se aktivno počeo baviti s ovim sportom nije bilo tog sporta koji nisam probao i kojeg se nisam primio. I bio sam prilično dobar u svakom. I dan danas me vuče da bi se okušao u još kojem sportu. Međutim, ako želiš u nečemu biti dobar i odličan onda moraš svu energiju usmjeriti ka tome. Ako želiš biti prosječan onda se možeš baviti s više aktivnosti, što je dobro za rekreaciju, a za ozbiljno bavljenje ipak čovjek treba pronaći sport u kojem želi ostvariti karijeru.
Za kraj, poruka našim čitateljima.
Vjerujte u ono što radite, bez obzira kako to drugi promatrali, podržavali, ne podržavali, no bitno je da uživate u tome što radite i nikog ne ugrožavate. Budite ustrajni i vrijeme i volja će vas kad tad dovesti do željenog rezultata i bit ćete za to nagrađeni.
Gospodine Miklečić, hvala Vam na razgovoru i sretno dalje u natjecanjima.
prigorski.hr
foto: prigorski.hr/Danijel Miklečić