Porast uporabe droga i drugih oblika ovisnosti pokazuje potrebu jačanja znanstveno utemeljene metode prevencije koje provjereno donose rezultate, poručeno je u ponedjeljak s HZJZ-ove konferencije, uz upozorenje da su se neke postojeće metode pokazale nedovoljno učinkovitima.

Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ) organizirao je Savjetovanje za donositelje odluka o znanstveno utemeljenoj prevenciji ovisnosti – Europski prevencijski kurikulum (EUPC) s ciljem predstavljanja koncepta znanstveno utemeljene prevencije ovisnosti i učinkovitih preventivnih intervencija te unapređenja postojećeg sustava prevencije.

“Sastali smo se s ciljem edukacije donositelja odluka na nacionalnoj i lokalnoj razini o učinkovitim programima koji su nam sigurno potrebni“, rekao je ravnatelj HZJZ-a Krunoslav Capak.

Aktualni trendovi pokazuju da je u posljednjih nekoliko godina došlo do povećane uporabe sredstava ovisnosti, posebice droga, a nove izazove donose i ponašajne ovisnosti poput kockanja, klađenja, igranja videoigara te prekomjernog korištenja interneta i društvenih mreža.

“Situacija je takva da je 42 posto osoba od 25 do 34 godine nekad u životu konzumiralo drogu, najčešće kanabis“, rekao je Capak, zauzevši se za jačanje postojećih programa.

Dodao je da u Hrvatskoj raste uporaba psihostimulansa – kokaina, amfetamina i drugih. “Devedeset posto osoba nekad je u životu konzumiralo alkohol, a više od jedne trećine osoba redovito, svaki dan, pije. Što se tiče pušenja, ni tu se ne možemo pohvaliti“, rekao je i upozorio da djeca i mladi počinju sve ranije pušiti.

“U istraživanju koje pokazuje da je 16 posto djece konzumiralo neku od ilegalnih droga, a 20 posto djece u dobi od 15 i 16 godina redovito puši, nalazimo se iznad europskog prosjeka“, rekao je.

Zbog toga mjere sadržane u Nacionalnoj strategiji djelovanja na području ovisnosti do 2030. te pratećem Akcijskom planu do 2026. uključuju i jačanje kapaciteta za izradu i provedbu kvalitetnih preventivnih projekata.

“To zahtijeva primjenu znanstveno utemeljenih, dakle u praksi provjerenih preventivnih programa. Ti programi ne mogu stati na pružanju informacija; oni trebaju jačati otpornost djece i mladih na izazove okruženja te njihovu zdravstvenu pismenost kako bi prepoznali zdrave izbore“, poručio je Capak.

Predavanja ex cathedra i dovođenje bivših ovisnika u škole nemaju učinka

Voditeljica Laboratorija za prevencijska istraživanja Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Martina Ferić upozorila je da se u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama, ljudski i financijski resursi ulažu u preventivne pristupe koji ne pokazuju učinkovitost. “Čak neka istraživanja pokazuju da mogu biti štetni“, upozorila je.

Istaknula je da alkohol po njezinu mišljenju, unatoč različitim vrstama ovisnosti i dalje predstavlja najveći problem.

“Hrvatsko društvo je takvo da i tugujemo i veselimo se uz alkohol; njegovo je korištenje vrlo normalizirano. A danas se vrlo jasno zna što rano korištenje alkohola čini mozgu mladih ljudi“, naglasila je Ferić.

Objasnila je da prevencija utemeljena na dokazima prevenira mnoga rizična ponašanja. “Tako preveniramo kockanje, korištenje alkohola i marihuane te nasilje, koje je danas u porastu“, rekla je.

“Ovo što imamo po školama, gdje netko dođe i učenicima u 30 minuta održi predavanje, ima nula učinka. Isto vrijedi i za roditelje. Predavanje ex cathedra nema nikakve rezultate“, ustvrdila je Ferić.

Dodala je da ni pozivanje bivših ovisnika nema učinka. “Neka su istraživanja pokazala da to može biti i štetno jer za mali dio populacije u povećanom riziku takvi sadržaji mogu biti zanimljivi. Predstave bivših ovisnika šalju zbunjujuće poruke – s jedne strane pokazuje se pakao droge, a s druge: ‘evo me na sceni, zarađujem novac’”, pojasnila je.

Navela je da rezultate daju strukturirani programi koji, uz informacije o posljedicama, uvijek uključuju jačanje vještina. “Programi koji daju učinka nisu jednokratni, nego se provode više puta, a provode ih educirani predavači“, rekla je.

Dodala je da su učinkoviti interaktivni programi, metode koje potiču kritičko razmišljanje i dobar odnos onoga koji provodi program s djecom ili roditeljima.