Premijera drame Ivane Sajko “Gospođa Bovary”, nastale prema klasičnom romanu Gustavea Flauberta, otvorila je u petak novu sezonu zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavelle novim čitanjem poznatoga teksta kojemu je redatelj Saša Božić pristupio kao poligonu za propitivanje muško-ženskih odnosa.
Preuzimajući likove, situacije i odnose iz velikog naslova francuske i europske književnosti, Sajko je za Gavellu ispisala novi, suvremeni dramski tekst o poznatoj priči iz 1856. o liječnikovoj ženi koja, u očajničkom pokušaju bijega od banalnosti života lišena ljubavi i strasti, ima brojne ljubavnike te neprekidno živi iznad svojih mogućnosti.
Njezina je Emma – glumi ju Jelena Miholjević – žena srednjih godina koja voli umjetnost i putovanja, uživljava se u fatalne ljubavi pop pjesama, te živi u neprekidnom bijegu od dosade, razapeta stalnim nastojanjima da nekako ispuni emotivnu prazninu koja ju razdire u unaprijed strukturiranim danima koji se stapaju u beskrajan ciklus bez sadržaja.
No, svaki bijeg koji poduzima tek je polovičan, pa Emma ono što joj nedostaje nastoji pronaći u maničnom kupovanju. U konačnici, tako, ono što ju natjera u bijeg iz života samoubojstvom nije ni neuzvraćena ljubav ni dosada provincijskog života, već upravo dugovi, koje nije u stanju vratiti.
Čitava je predstava strukturirana gotovo kao recital, u kojemu glumci prepričavaju situacije u kojima se upravo nalaze i komentiraju ih, nakon čega slijedi glumljena epizoda kao ilustracija rečenog. Pritom je gluma samo dio pripovjedačkog narativa, osmišljena kao niz interaktivnih sličica odnosa, gotovo kao u gruboj filmskoj montaži.
Tekst se drži predloška utoliko što se nižu reference koje služe kao poveznica gledateljima koji su upoznati s knjigom, no poznata priča Flaubertova slavnog debitantskog romana u predstavi zapravo služi kao osnova za studiju muško-ženskih odnosa: Božić pozornicu koristi kao platformu za poigravanje kanonima konzervativnog društvenog uređenja sredine 19. stoljeća, kojima daje patos suvremenosti kroz fokus na konzumerističku žudnju za posjedovanjem stvari.
Uz Miholjević, na sceni su Igor Kovač (Emmin muž Charles Bovary, seoski liječnik), Sven Medvešek (Rodolphe Boulanger, bogati zemljoposjednik), Filip Križan (Léon Dupuis, javni bilježnik), Nikola Baće (Justin, ljekarnikov šegrt), Ivan Grčić (Bournisien, župnik u Yonvilleu ) i Franjo Dijak (Lheureux, lihvar i trgovac), u neprekidnom nizu epizoda u kojima je ona u nekoj interakciji s jednim ili više njih, pri čemu se zapravo ne događa ništa osim čekanja.
Veliki je naglasak na pokretu – djelo suradnice za pokret Petre Hrašćanec, a odlična je i scena Zdravke Ivandija Kirigin, koja se postupno razotkriva: u prvome dijelu predstave sve se odvija na prvoj trećini pozornice, dok je ostatak djelomično skriven zavjesom koja ostavlja taman toliko prostora da kretanja u pozadini beskrajnom očaju onoga što Emma izražava pred publikom daju smiješnu, gotovo cirkusku dimenziju. U to se uklapaju i kostimi Marite Ćopo.
Tekst je prepun referenci na popularnu kulturu, uključujući i glazbu Damira Šimunovića, koja uključuje niz obrada poznatih pjesama, sve do melankoličnoga kraja, koji prerasta Emminu smrt i Charlesov očaj, završavajući beskonačnu krivulju nadanja i razočaranja nekom vrstom čina rezignacije i pomirenja.
Publika je kratku predstavu – traje tek sat i deset minuta – nagradila velikim aplauzom i ovacijama za glumce i autorski tim.
(Hina)
fah