Zagrebačko kazalište Gavella i u svojoj novoj sezoni 2015./2016. odlučilo je gledateljima ponuditi scensko uprizorenje još jednog velikog romana devetnaestoga stoljeća, no ovoga puta hrvatskoga. Nakon odlične predstave „Zločin i kazna“ redatelja Zlatka Svibena, na red je došao i najpoznatiji roman Ante Kovačića „U registraturi“, redatelja Darija Harjačeka. Gavellina predstava prva je kazališna inačica ovoga romana, koja je svoju praizvedbu doživjela 27. studenoga 2015.
Priča poznata mnogima, bilo putem knjige ili televizijske serije, zainteresirala je brojne gledatelje pa su izvedbe praćene mnogobrojnom i raznolikom publikom, koja zajedno s Ivicom Kičmanovićem proživljava sve uspone i padove.
Sam naziv predstave u publici izaziva velika očekivanja, koja ovog puta nisu u potpunosti ispunjena. Iako se glumcima ne može osporiti odlično obavljen posao, ono što pomalo zbunjuje jest spoj današnjeg vremena s elementima 19.stoljeća. Stječe se dojam kao da se autor glazbe, Frano Đurović, posvađao s autoricom scene, Vesnom Režić. Kostimi su također u prvome dijelu moderni, a u drugome više tradicionalni, prilagođeni vremenu radnje same predstave.
No, ako se pročitaju redateljeve izjave po medijima, može se uočiti kako je to i bio njegov cilj: predstavu podijeliti na dva dijela-grad i selo. Ta razlika se svakako vidi, no ona je prevelika i trebalo ju je ujednačiti. Može se pretpostaviti kako je takvom drastičnom razlikom redatelj htio dodatno naglasiti razliku psihičkog stanja i snova Ivice Kičmanovića u gradu i u selu.
Naime, glavni lik, Ivica, u grad dolazi kao dječak pun snova, koji želi uspjeti i školovati se, a njegova je noćna mora vratiti se na selo. Za njega je grad raj. Stoga u tome dijelu predstave na sceni vlada sjaj i raskoš, zabava, veselje, opijanje, glasna (moderna) glazba… Taj raj zapravo je zasljepljujući sjaj materijalnoga, površnoga i lošega.
Drugi dio odvija se na selu, gdje je Ivica razočaran svojim životom, očajan jer se ne osjeća kao da tu pripada, on je neostvaren. U ovome dijelu, na sceni su prikazani skromniji uvjeti sela i svira tradicionalna hrvatska glazba.
Iako se i sam Kovačić u svome romanu brojnim epizodama i digresijama vraća u Ivičinu prošlost, Harjaček sve događaje iz grada stavlja u prvi dio, a one iz sela u drugi, čime dodatno komplicira radnju i ona postaje teškom za praćenje, posebno onim gledateljima koji nisu otprije upoznati s radnjom, zbog čega se mogu čuti tiha pitanja pogotovo starijih gledatelja: „A tko mu je sad to?“
Glavni glumci, Igor Kovač u ulozi Ivice te Ivana Roščić u ulozi Laure, ostavili su publiku bez daha. Kovač je odlično odradio svoj posao, iako je u pojedinim scenama djelovao pomalo suzdržano, no to se može pripisati i njegovu (ili redateljevu) viđenju dvadesetogodišnjeg Ivice koji gaji ljubav prema nedostižnoj djevojci. Međutim, Kovač je odlično prikazao Ivičine psihološke borbe, autodestrukciju, pesimizam i očaj te u gledateljima pobudio suosjećanje prema glavnome liku.
Mlada Ivana Roščić također je jako dobro donijela lik Laure, ranjene žene koja se želi prikazati jačom nego uistinu jest. Ostatku glumačkog ansambla također se mogu dati sve pohvale. Oduševili su višestrukim talentima, pa se tako moglo čuti pjevanje i sviranje uživo. Poseban lik je i mladi Ivica, kojeg tumači Branimir Bobinac, odnosno Matko Jakovljević, ovisno koju izvedbu gledate. Maleni glumac zorno je prikazao ono što je svatko od nas bio i danas je duboko u sebi-dječju nesigurnost, sramežljivost, a opet znatiželju i želju da bude svojim roditeljima na ponos bez obzira što drugi (ponekad zavidni) ljudi pričali.
Nakon odlične televizijske serije koju pamte generacije, Harjaček se prihvatio teškog zadatka i pokušao napraviti jednako dobru kazališnu predstavu. To mu je djelomično uspjelo, no ipak, treba uzeti u obzir prostorne i vremenske mogućnosti kazališta koje su njegove ideje vjerojatno ograničile. No, predstavu svakako treba pogledati kako bi se dobio uvid i u nešto modernije viđenje ove popularne priče.
prigorski.hr/Veronika Raguž
fah