2. travnja Crkva liturgijski časti svetog Franju Paolskog, talijanskog sveca iz 15. st., koji je vratio u Crkvu ideal poniznosti i požrtvovnosti, a redovnička zajednica koju je utemeljio – Red najmanjih, svojim svakodnevnim obdržavanjem posta i nemrsa i izbjegavanjem hrane životinjskog podrijetla predstavlja jedan od najstrožih redova Katoličke Crkve.

Suvremenom je prosječnom čovjeku, uronjenom u svijet pragmatičnosti, zasigurno teško razumjeti kako i danas postoje mladići i djevojke koji svojevoljno posvećuju život Bogu provodeći svakodnevicu u klauzuri, odnosno na način da se trajno zatvore u samostanske zidine, kako bi u meditaciji, sabranosti, molitvi i isposništvu izgrađivali svoju duhovnost i istovremeno pridonosili obogaćivanju cijele Crkve i cijeloga društva. Još se nerazumljivijim čini činjenica kako je takvih i još neusporedivo strožijih oblika duhovnog života bilo daleko više u prošlosti, kao npr. u prvim stoljećima kršćanstva kada su mnogi veliki broj godina proveli boraveći osamljeni u pustinji, zazidani u pećine, zatvoreni u grobove ili pak trajno živeći na visokim stupovima.

U tom smislu, današnji čovjek doista teško pronalazi smisao u životu jednog sv. Pahomija, sv. Pavla Pustinjaka ili sv. Antuna Opata, a da ne govorimo o životu jednog sv. Šimuna stilita ili pak onih nepoznatih ljudi koji su iz ljubavi prema Bogu odlučili živjeti na drveću. Spavanje na dasci s kamenom pod glavom, post do granica iznemoglosti, nošenje krajnje neudobne odjeće i slični oblici trapljenja nikako se smisleno ne mogu uklopiti u mentalni sklop čovjeka današnjice.

Pa, ipak, upravo su ti i takvi ljudi ostavili iznimnog traga u povijesti Crkve, odnosno bili su preporođujuća snaga i Crkve i društva. Po svojoj blizini s Bogom, po svojoj duhovnosti, po snazi vjere i poniznosti oduševljavali su druge da se i sami trude biti bolji ljudi i bolji vjernici.

Među takve svakako valja ubrojiti i sv. Franju Paolskog, rođenoga u mjestu Paoli (Pauli) u južnoj Italiji 1416. god., koji je upravo svojom spremnošću na pokornički život, i to u vremenima kada to njegovim suvremenicima nije imalo baš previše smisla, pridonio novom zanosu u Crkvi, a čiji se plodovi beru i danas. Sveti se Franjo tako, prema sačuvanim zapisima, još kao dječak od četrnaest godina, po uzoru na prve eremite, povukao u osamu provodeći strogi pustinjački život, a kada mu se u nekoliko narednih godina pridružilo više mladića, odlučio je osnovati zajednicu koja je najprije nosila naziv Pustinjaci sv. Franje Asiškog, a kasnije joj je promijenio ime u minimi (Ordo minimorum), tj. najmanji.

S jedne je strane, kao što to jasno pokazuje naziv zajednice najmanjih, njegova karizma prepoznatljiva u nastojanju oko suzbijanja bilo kakve uznositosti i u njegovanju istinske poniznosti, a s druge je strane pak uočljiva u posebnom obliku trapljenja zbog kojega će Franjinu subraću i danas mnogi smatrati najstrožim redom Katoličke Crkve. Naime, uz već poznate franjevačke zavjete: siromaštvo, čistoću i poslušnost, sv. Franjo Paolski uvodi još jedan zavjet, a to je da se braća obvezuju na trajni post i nemrs, odbacujući jesti bilo kakvu hranu životinjskog podrijetla, pa tako i mlijeko, sir ili jaja. Možemo, dakle, zaključiti da je Red najmanjih prva, a možda i jedina veganska katolička zajednica.

Sveti je Franjo svojim pobožnim djelovanjem i dubokom duhovnošću oduševljavao sve veći broj mladića, tako da se njegova zajednica vrlo brzo proširila izvan Italije – u Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj. Za samog se sveca tvrdi kako je bio veliki čudotvorac, pa je tako razumljivo da se uz njega vezuju i mnoge legende. Najpoznatija kaže kako je jednom zgodom htio sa subraćom prijeći s kopna na Siciliju, ali kako mu nisu htjeli dati barku, položio je svoj plašt na more, zadigao njegov gornji dio i oblikovao jedro, te je tako s drugovima prešao na drugu stranu.

Kako se o njemu nadaleko govorilo kao o velikom čudotvorcu, pozvao ga je francuski kralj Luj XI. k sebi, jer je bio na bolesničkoj postelji i nadao se čudesnom ozdravljenju. Međutim, sv. Franjo nije izliječio kralja, ali mu je ovaj, u miru s Bogom, izdahnuo na rukama. Novi je kralj – Karlo VIII. – želio da Franjo ostane s njim, pa je on, slijedeći ideale poniznosti i poslušnosti, na takav način ostao u Francuskoj do smrti, gdje je u samostanu Plessis-les-Tours umro 2. travnja 1507. Papa Lav X. proglasio ga je blaženim 1513. god., a isti ga je papa proglasio i svetim šest godina poslije – 1519.

Sveti Franjo Paolski u ikonografiji se obično prikazuje kao stari redovnik s bradom i krunicom obješenom o pojas, dok mu preko lica pada svjetlo koje dolazi s neba i u kojemu piše charitas, odnosno ljubav. Štuje se kao zaštitnik oboljelih od kuge, kao zagovornik u liječenju neplodnosti u braku, zatim kao zaštitnik onih koje muče duševne i tjelesne boli, te kao zaštitnik mornara.

Red najmanjih je tijekom povijesti doživio uspone i padove, zabrane i ponovna odobrenja, a danas su rašireni u nekoliko europskih zemalja, te u Sjevernoj i Južnoj Americi. Žive u oko 45 samostana (postoje muške i ženske redovničke, te laičke zajednice), s ukupnim brojem članova oko 180, od čega su oko 2/3 svećenici.

Svakako treba na kraju skrenuti pozornost na riječi pape Julija II., koji je prilikom potvrđivanja Pravila Reda najmanjih 1506. god. rekao kako su najmanji svjetlo u pokajničkoj Crkvi“. Doista nam i danas trebaju takvi svjetionici kao što je bio sv. Franjo Paolski i njegov Red najmanjih, odnosno oni koji itekako otkrivaju duboki smisao poniznosti, žrtve, molitve i potpunog predanja Bogu i Crkvi.

izvor: vjeraidjela.com