Političar i veliki župan Križevačke županije. Sin podžupana Varaždinske županije Nikole (umro 1786) iz mirkovečkog ogranka obitelji i Franjice Cinderi (Czindery). U braku s Elizom Novak rodili su mu se sinovi Ljudevit, političar, i Ivan Nepomuk, komornik, te kći Marija. Školovao se u Varaždinu i Grazu, a studij prava završio je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beču. Karijeru je započeo kao nadodvjetnik Varaždinske županije (1775) i istaknuo se pri uvođenju urbara. God. 1776. natjecao se neuspješno za katedru na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu. Potom je bio bilježnik Zagrebačke županije, a od 1782. perovodni vježbenik (koncipist) sjedinjene Ugarsko-erdeljske dvorske kancelarije. Njegovo djelovanje zapazio je car Josip II i imenovao ga dvorskim tajnikom (1783) te savjetnikom Ugarskoga kraljevskog namjesništva (1785). Od 1794. bio je savjetnik u Ugarskoj dvorskoj kancelariji u Beču. God. 1802. dovršio je vrlo zapažen izvještaj o stanju vojnih odreda plemićâ (banderija) u Hrvatskoj, a 1805. imenovan je vojnim komesarom i pozvan u dvorski logor u Haliču. Kralj Franjo II izabrao ga je 1806. u Državno vijeće, a 1807. imenovao državnim i konferencijskim savjetnikom. Od tada je pratio kralja na državničkim i vojnim pohodima. God. 1808. imenovan je administratorom Križevačke županije, a već početkom 1809. velikim županom Bekeške županije (Békés vármegye). Tu je dužnost obavljao do imenovanja velikim županom Križevačke županije (19. III 1825); sin mu Ljudevit imenovan je administratorom iste županije. Uz više odlikovanja, dodijeljeno mu je 22. XI 1822. ugarsko barunstvo. — Sudjelovao je i u političkom životu Hrvatske. God. 1790. izabrali su ga staleži Hrvatske i Slavonije za poslanika u donjoj kući Ugarsko-hrvatskog sabora koji se sastao u Budimu. Kad su Mađari na saborskoj sjednici 11. lipnja iste godine tražili da debatni jezik u Saboru bude samo mađarski, zahtijevao je B., zajedno s A. Škrlcem, da se svi saborski spisi izdaju i kao vjerodostojni original na latinskom jeziku. F. Šišić i G. Miskolczy citiraju njegovu neslužbenu izjavu: »Mađarski jezik ne mogu prihvatiti zato jer je narod hrvatski isto toliko drevan i korjenit kao mađarski …«. U to vrijeme bio je član deputacije kralju (kolovoz 1790) koja ga je došla pozvati na krunidbu, a 1791. član deputacije iz Hrvatske, koja je kralju izložila zahtjeve o nadležnosti banske uprave u Hrvatskoj. — Njegov spis Projectum Francisci Bedekovich de coordinatione excelsi consilii reg. locumten. hungarici objavljen je u zbirci Opus excelsae deputationis regnicolaris in publico-politicis quoad objecta articulo 67. anni 1791. regnicolariter sibi delata elaboratorum, I–XXV (Požun 1826); u bečkom Haus-Hof- und Staatsarchivu pohranjen je znatan dio njegovih službenih spisa. »Njegove su zasluge za hrvatsku stvar na položaju referenta Ugarske dvorske kancelarije neprocjenjive iako u detaljima još neproučene« (F. Fancev). Istupima u Državnom vijeću pridonio je da kralj nije prihvatio prijedlog zagrebačkog biskupa M. Vrhovca da mađarski pijaristi preuzmu upravu hrvatskih škola (1807). »Pobijedilo je gledište historiji hrvatskog preporoda nepoznatog hrvatskog patriote Franje Bedekovića, kao što je često ponavljano gledište tog nepriznatog hrvatskog patriote konačno pobijedilo i u pitanju vraćanja prekosavskih dijelova austrijske »Ilirije« banskoj Hrvatskoj« (F. Fancev).
prigorski.hr/enciklopedija.lzmk.hr
proleksis.lzmk.hr
