Nedjeljna projekcija suvremenog makedonskog filma ‘Bog postoji, njeno ime je Petrunija’ najavljena je kao posljednja projekcija u križevačkom, nekad popularnom kulturnom okupljalištu, kinu ‘Kalnik’.
O filmu, nagrađivanoj crnoj komediji već je mnogo rečeno, a istovremeno film se vrti i na kanalima kablovskih televizija.
Ipak, ovdje spomenimo da je koproducentica filma, Križevčanka sa zagrebačkom adresom Zdenka Gold, nazočila ovoj projekciji, te uvodno upoznala publiku sa događajem.
Priliku da film vide i u ugođaju kina, te da posljednji put sjednu u stolce Kina ‘Kalnik’, udahnu karakterističan ustajali zadah kina, te se oproste od ovog mjesta iskoristili su mnogi, jednako oni koji se još sjećaju zlatnog doba kina 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, kao i mladi kojima je ovo bila gotovo jedinstvena prilika da vide kino, koje već dobrih 15 – 20 godina nema redovni repertoar.
Jer kino uskoro treba biti uklonjeno, srušeno, da bi svoju atraktivnu parcelu prepustilo nekom komercijalnijem sadržaju. Spomenimo da je ova projekcija održana u programu ovogodišnjeg CultureShock festivala, kojeg potpisuje Udruga P.O.I.N.T. Križevci.
Kino je sagrađeno na brzinu, nakon požara starog kina koje je zabavljalo mnoge naraštaje, te je bilo potrebno što brže omogućiti nastavak kinoprikazivačke djelatnosti.
Bilo je to nekih 50-ih godina prošlog stoljeća, te se izgradilo na brzinu, bez projekta, bez papira i ne baš građevinski korektno. Česti su bili kvarovi na električnoj mreži, krov je pomalo prokišnjavao, a oborinske vode zakišnjavale su fasadu preko napuklih oluka. Vruć krumpir vlasničkih odnosa oko kina riješen je prepisivanjem zgrade ustanovi Narodnog sveučilišta, kojoj kino dugo vremena donosi najveći tržišni prihod.
Kino je radilo punom parom, filmovi su dolazili u velikim rolama, preuzimale se na željezničkoj, kako bi se žurno nosile i montirale u projekcionoj sobi. Još danas natpis nad blagajnom svjedoči da su predstave bile redovito rasprodane, pa je svjetlo upozoravalo koja je predstava rasprodana, kako ne bi bilo nepotrebne gužve.
Kriza kina počinje sa sve atraktivnijim programima televizije (u boji!), pa je neko vrijeme čak i zakon branio istovremenu televizijsku distribuciju filmova, kina su imala prednost uz poček na tv programu, no potom dolaze i videoteke.
Nakon VHS dolazi DVD, sve kvalitetnija reprodukcija, te, što je još važnije, svježi naslovi, gotovo istovremeni sa svjetskom distribucijom. Konačno, televizijski kanali pojeli su videoteke, te su i one nestale kao što su se pojavile, ali gradska kina zbog toga se nisu oporavila.
Razvio se novi tip kina, grandiozan, atraktivan, redovito u kombinaciji sa shopping centrima, ali samo u većim centrima, mala gradska kina nisu se oporavila, te nestaju jedno za drugim, unatoč različitim inicijativama Ministarstva, te samih gradova i općina. Za križevačko kino dugo se borilo vodstvo Narodnog / Pučkog učilišta, a posebno se u svojim naporima istakla Zdenka Gold, koja je i ovom prilikom podsjetila na svoje inicijative, a koje su ostale bez odjeka od lokalnih vlasti.
U križevačkom kinu redovna je djelatnost zamrla početkom stoljeća, te je još u nekoliko navrata kino živnulo kroz neke alternativne programe. Jedna od posljednjih prilika bila je 2018. u programu Festivala suvremenih umjetničkih formi SUFFEST, a nedjeljna projekcija čini se da je povijesna i tužna posljednja. Pred ulazom u Kino tokom projekcije bio je zapaljen nadgrobni ‘lampaš’, dajući cijeloj projekciji ugođaj zajedničkog performansa.
Fotografije uz ovaj tekst nastale su prigodom nedjeljne projekcije, kao i tokom zadnjih dvadesetak godinama u različitim prigodama.
Zdenko Balog/prigorski.hr