Davor Vukmirić, zamjenik generalnog direktora Hrvatskih voda često je u križevačkom kraju. Što radi i zašto ga je životni put uvijek vraćao u grad sv. Marka Križevčanina otkrio nam je u razgovoru.

Naime, Davor Vukmirić (59), rođen je u Koprivnici, 17. ožujka i rastao je kroz trnovit put jer je vrlo rano ostao bez majke, koja je na Božić ’66. godine preminula.

– Smrt moje majke Marije dosta je odredila moj daljnji životni put i ono što je značajno jest da sam ’79. otišao na studij u Zagreb, gdje sam i ostao i oženio se sa suprugom Blankom. Imam dvoje djece, Lenu i Pavla i prije mjesec dana sam postao djed jer je kćer rodila malog Gabrijela – uvodno je kazao Vumirić.

Sudjelovao je u Domovinskom ratu, bio časnik te je ’91. bio u Banovini, ’92. u Zapadnoj Slavoniji i ’95. u Oluji

– Zaista se mogu podičiti tim putem, ponajviše što sam sve ljude koje sam vodio i vratio žive njihovim obiteljima. Za Križevce sam jedan poseban način vezan, jer tako je nekako dragi Bog htio i put me vodio pa sam kao jedan od menadžera u Badelu 1862 imao priliku sudjelovati u izgradnji Kalničkih voda u kojima danas radi između 60 i 80 ljudi. Tu sam stekao i pravog prijatelja Branka Hrga, koji je tada bio gradonačelnik, iako je naš početak bio vatren, da tako kažem – dodao je.

Razlog nesuglasicama bilo je što nisu znali do kraja uskladiti što su interesi tvrtke koja je ulagala i Grada, no kako je rekao, to su vrlo brzo riješili već na prvom zajedničkom sastanku te se danas u Apatovcu može svjedočiti jednoj od najmodernijih tvornica ne samo u Hrvatskoj nego i u ovom dijelu Europe.

– Nakon toga, točno na blagdan Velike Gospe, 2005. godine postao sam član HSS-a što je proisteklo iz suradnje s Brankom Hrgom, pokojnim Jožom Friščićem, Darkom Korenom itd. i na tom tragu sam, uvjeren da je to stranka u kojoj mogu ostvariti neki svoj potencijal, prvenstveno naslonjen na demokršćanstvo, bio član te stranke sve do trenutka dok nije Krešo Beljak bio izabran za predsjednika stranke – objasnio je.

Istaknuo je kako se doslovce prvi odmah zahvalio na radu u stranci i poželio im puno uspjeha na promijenjenim programima.

– Moj djed Mihovil bio je član te stranke 30-ih godina prošlog stoljeća i tu obiteljsku tradiciju želio sam baštiniti, a uostalom u tom jednom domoljubnom okruženju sam želio politički rasti i stvarati.

Kako se Branko u jednom času odlučio, a iz istih razloga je izašao iz HSS-a, prijateljstvo je nastavljeno i u političkom smislu što rezultira mogućnošću da diljem Hrvatske, a poglavito u ovom području i u političkom smislu, obzirom na funkcije koje obnašamo, on kao saborski zastupnik, ja kao zamjenik generalnog direktora Hrvatskih voda, pomognemo ovom kraju što se tiče vodoopskrbe, odvodnje pa i projekata kao što su Aglomeracija – istaknuo je Vukmirić.

Patrik Maček/PIXSELL

Dom Senior Care u Križevcima

–Bio sam jedan od dva partnera u Domu Senior Care u Križevcima. Inače, Križevci su napravili veliki iskorak raspisivanjem natječaja za taj dom, jer sjećam se vizure tog prostora kada sam dolazio, ne znam koliko se sjećate, bilo je to zapušteno dvorište, a danas je tamo jedan od najmodernijih domova za starije i nemoćne u Hrvatskoj.

No, u jednom času smo se svjetonazorski tadašnji partner i ja razišli i on je odlučio preuzeti Dom u cijelosti, a mene isplatiti. Mogu jedino reći da mi je žao što nije do kraja iskorišten potencijal ovdje, prvenstveno s Crkvom jer bi popunjenost bila sigurno veća u tom slučaju. Razgovarao sam u vrijeme gradnje i s biskupom Huzjakom i ovdašnjim župnicima i mislim da tu još uvijek ima prostora da taj dom bude izuzetno financijski opravdan.

Ono što je važno kad već govorimo o mom duhovnom rastu kroz moj cijeli život, ja sam, da bi taj Dom uspio, s obzirom da je to bio vrlo ozbiljan projekt moje obitelji, odlučio napraviti jedno hodočašće biciklom koje je obuhvatilo put od Zagrebačke katedrale gdje leži blaženi Alojzije Stepinac ka svim hrvatskim svecima i blaženicima koji su službeno kao tako navedeni.

Lagano mi je o tome pričati u ovom gradu, jer u ovom gradu postoji veličanstven projekt koji je Tanja Baran osmislila, a veže se upravo na hrvatske svece i blaženike. Dani blaženika i svetaca, koji se ovdje održavaju govore u prilog tome koliko nam je nužna komunikacija s tim veličinama hrvatskog nacionalnog bića – istaknuo je i osvrnuo se na svoje hodočašće biciklom.

-Otišao sam, doslovce, biciklom iz Zagreba u Krašić, gdje je rođen i bio zatočen bl. Alojzije Stepinac pa do Lepoglave gdje je bio utamničen. Nakon toga sam otišao do sv. Marka Križevčanina u svoje Križevce, otišao sam do Velikog Grđevca gdje je blažena Bernadeta Banja, jedna od pet Drinskih mučenica pa primjerice od Starog Petrova Sela gdje je blažena Jula Ivanišević i to mi je bila najduža tura, iako dobrim djelom ravničarska, 161 kilometara.

Potom, otišao sam u Istru do bl. Julijana iz Bala i blaženog Miroslava Bulešića pa u Banja Luku gdje su ostaci bl. Ivana Merza. Također, otišao sam preko Like do bl. Jakova u Zadar, do sv. Nikole Tavelića u Šibenik, do bl. Marije Propetog Isusa Petković u Blatu na Korčuli, prešao čitavu Korčulu i Pelješac biciklom i završio u Zaljevu hrvatskih svetaca, prvo u crkvi sv. Marije kod bl. Ozane Kotorske u Kotoru, potom kod sv. Leopolda Mandića u Herceg Novom i završio u Mulu, kod bl. Gracije.

Nakon toga, jer je već bio završen Dom, kad je bio proglašen blaženim, bl. fra Serafin Glasnović Kodić otišao sam u Albaniju, doduše autom. Sve se to dogodilo do 15. svibnja 2015. do kad je Dom otvoren, a kako je tu došlo do razdvajanja, znači to je bilo moje hodočašće koje sam počeo pred tijelom bl. Alojzija Stepinca u Zagrebačkoj katedrali gdje me je blagoslovio Josip Kuhtić, rektor Zagrebačke katedrale, sve sam blagoslove s tog hodočašća posvetio Domu i između ostalog u toj primopredaji, da tako kažem, predao partneru i njegovoj obitelji i na to se ponosim. Uvjeren sam da uz još samo malo više svjetovne aktivnosti taj dom, uz svu svoju kvalitetu, može biti izuzetno financijski uspješan – napomenuo je.

Čitanja na misnim slavljima diljem svijeta

-Jedna od stvari koja su mene, a za to mi je čak i moj župnik napisao da su dio mog apostolata i to je zaista nešto što hrani moje duhovno biće, na svakom od tih hodočašća koja su bila tako strukturirana da sam bez obzira u koje doba danas sam došao, došao na misu u jednu od matičnih crkava svetaca ili blaženika i na toj misi sam čitao.

To je bila ta moja komunikacija s hrvatskim svecima i blaženicima. No, mogu spomenuti i to da sam s današnjim danom u više od 500 crkava na tri kontinenta, u marijanskim svetištima u trideset i nešto država čitao na misama na hrvatskom. Čak je bilo misa u Rumunjskoj, Albaniji, Kazahstanu, Francuskoj gdje sam zamolio svećenika da nakon što se pročitaju čitanja na jeziku matične države pročitam ta čitanja na hrvatskom. Tako sam pronosio i hrvatsku riječ i nigdje nisam bio zbog toga odbijen – kazao je.

Organizacija hodočašća

S obzirom da već oko 10 godina organiziram hodočašća s vlč. Ivicom Zlodijem župnikom Župe sv. Obitelji u Zagrebu, primjerice spremamo iduće godine obići sv. Malu Tereziju, sv. Martina, sv. Katarinu Laboure, sv. Bernardicu, spremamo do konca godine jedan kraći posjet Bleiburgu i marijanskom svetištu u Švicarskoj.

Na takav jedan način komuniciramo i svjedočimo našoj vjeri i na kraju svake te mise molimo molitvu za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca. Iskreno se nadam da ću za svog života to doživjeti i uvjeren sam da će to iz temelja promijeniti odnose u Hrvatskoj.

Obitelj Vukmirić darovala Križevcima poprsje sv. Marka Križevčanina

-Do sada nisam nikada čitao na svetkovini sv. Marka Križevčanina i na svetkovinu dolazim kao vjernik i velika mi je čast sudjelovati. Čitao sam na svetkovini kada je postavljeno poprsje kraj kapelice sv. Marka i sv. Ladislava u Gornjem gradu, gdje je vlč. Stjepan Soviček i blagoslovio poprsje koje je moja obitelj darovala Križevcima.

Koliko znam to je jedini znamen van crkve sv. Ane posvećen sv. Marku u Križevcima. To smo učinili u zahvalu za suradnju s Gradom koju smo tada imali, s tadašnjim gradonačelnikom Brankom Hrgom i isto tako u kontekstu naše suradnje po pitanju izgradnje Doma.

Tada sam čitao kod te kapelice, no nikada na misi koja se slavi na središnjem trgu. I u razgovoru s vlč. Sovičekom ukazana mi je ta milost. Moram reći da svih tih godina čitanja nisam nikada zapao u zamku da mi naviještanje Božje riječi na misi preraste u nešto što bi bilo bez poštovanja ili čitanje kao čitanje telefonskog imenika, nego me i dandanas to nadahnjuje i čini me sretnim. Osjećam se puno predaniji. Nigdje na tome ne inzistiram. Ako se omogući, ako zamolim i gdje god je moguće tu priliku iskoristim – rekao je Vukmirić i prisjetio se puta u Trnavu.

-Ove godine organizirao sam sa spomenutim vlč. Ivicom odlazak u Trnavu u Slovačkoj gdje se čuvaju zemni ostaci sv. Marka Križevčanina i tamo smo imali misu, a oko pripreme i odlaska upravo mi je vlč. Soviček pomogao, čovjek kojega izuzetno poštujem i kao svećenika i kao čovjeka i koji mi je, otvoreno mogu reći, uvijek pomagao pa i kad se Dom gradio – napomenuo je.

Vjerski klik uz nadahnuće supruge Blanke

-Mogu reći da nisam odgajan kao vjernik. Takve su bile okolnosti i mislim da su mnogi prošli taj put. Svatko na svoj način. No, u meni je uvijek to bujalo i tražilo se, i nisam znao kako to sve skupa iskomunicirati.

Tu je ogromnu ulogu odigrala moja supruga Blanka. Isto tako u našem obiteljskom okruženju, a posebice kada sam upoznao vlč. Ivicu koji je došao do mene po njegovom dolasku u župu i pitao bismo li bili dio obiteljske zajednice. U to smo se uključili i tako je sve to krenulo. Ne znam di je tome kraj, no znam da bez toga ne bih mogao živjeti, ali isto tako čvrsto sam uvjeren da sam na putu na kojem me Gospodin želi vidjeti.

I danas mi je kroz vjeru puno razumljivije i to što sam rano ostao bez majke i svi problemi koji mi se javljaju u životu, rješavam ih na jedan drugačiji način. Pa i u vašem gradu kada upućujem na suradnju i ponekad mi je gotovo nevjerojatno jer su stvari tako jednostavne, ali nekad je to možda mladost, da ne kažem glupost ili nespremnost na suradnju pa onda propuštamo prilike.

Jedna od svjedočenja svega toga, ali samo kao dio etape razvoja, je put koji sam prošle godine prošao, El Camino, hodočasnički put od 779 kilometara. Od sjeverne strane Pirinija do Santiago de Compostele gdje je grob sv. Jakova. Put sam prošao sam u 22 dana u šutnji u molitvi i svaki dan sam molio za nekoga. Fizički je to bilo jako zahtjevno za mene, npr. o tome govori da mi je pet noktiju na nogama otpalo, međutim Bogu hvala, mnoge od mojih molitava s El Camina su već uslišane, neke su na putu i nakon tog puta puno lakše se nosim s problemima i čistiji su mi obzori.

Nikome ne bih niti savjetovao da ide ili ne ide, nego svatko u sebi treba taj čas prepoznati. Svakako je dobro da se, tko je u mogućnosti, to odradi, no pogreška bi bila da se prolaženje El Camina smatra da je dosegao neku razinu duhovnosti i da je sad to to, nema toga.

I ja sam El Camino doživio kao samo jednu etapu u razvoju kao što zapravo svaki dan imam prilike kroz taj put svjedočiti nekim drugim potezima u kontaktu s drugim ljudima koji možda trebaju pomoć – rekao je.

Život me vraća u Križevce

-Porijeklom sam Podravec, no zaista želim djelovati i moj svjetonazor daleko nadilazi mjesto mog rođenja, tako se i smatram, čovjekom svijeta i vjernikom koji će kroz hodočašće životnog puta svjedočiti i ostvarivati se u kontekstu da pomognem svima kojima treba.

Križevci su mi skoro pa ostali mjesto življenja. Da smo se kojim slučajem moja supruga i ja dogovorili, tražili bismo kuću ovdje jer mislim da su predivan grad i ovdje imam predivnih prijatelja, ljude koje poštujem i mogu reći da su mi puno draži od rodne Koprivnice. Međutim, nisam čovjek koji bi se za bilo što vezao, niti si bilo kakav izazov želim uskratiti. Smatram da je sve moguće ako smo otvorena srca i pružene ruke, jednostavno Bog djeluje preko nas, a nama je da to pravilno usmjeravamo – istaknuo je.

Poruka

-U okviru socijalnog nauka Crkve i evanđeoskog pristupa trebamo težiti ka zajedništvu koje smo imali, nažalost, samo u početku Domovinskog rata. Osobno smatram, obzirom na funkciju koju obnašam, smatram da smo maltene opet na ’91., a znate zašto?

Zato što sad imamo svetu dužnost, nakon što smo u ratu pobijedili i ostvarili samostalnost da uzmemo novac koji nam Europa nudi kako bismo ovu državu izgradili i učinili je poželjnom za život i kako bismo našoj djeci ostavili mir i prostor u kojem oni mogu tražiti neko svoje blagostanje.  Moramo živjeti na zasadama bl. Alojzija Stepinca, a to su bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje – poručio je na kraju razgovora Davor Vukmirić.

prigorski.hr