Nova interpretacija opere „Figarov pir“ premijerno je izvedena u subotu, 6. veljače 2016. godine, pod ravnanjem britanske dirigentice Natalie Murray Beale te u režiji meksičkoga kazališnog redatelja i glumca Mauricia Garcie Lozana.
Premijera opere održana je povodom obilježavanja 260. godišnjice rođenja velikoga glazbenoga genija Wolfganga Amadeusa Mozarta i 230. godišnjice od praizvedbe djela. Opera, prvi put u Zagrebu izvedena 26. listopada 1917. godine pod glazbenim vodstvom dirigenta Milana Sachsa u režiji Gjure Prejca, a u prijevodu Antonije Kassovitz Cvijić, jedno je od najpoznatijih Mozartovih djela.
Ono što je publiku zasigurno najviše oduševilo je Mozartova glazba, koja je pratila libreto i primjerice kroz crescendo dočaravala Figarov bijes. Osim toga, mogli su se čuti i pojedini instrumenti koji su prilagođeni (primjerice dlake gudala izrađene od debelog crijeva životinja) kako bi zvučali kao u Mozartovo vrijeme. Također, lik mladoga grofova paža Cherubina tumači žena (na premijeri Jelena Kordić).
Dirigentica Natalie Murray Beale prvi je put u Zagrebu, u koji je stigla na poziv maestra Nikše Bareze s kojim dijeli slične poglede na Mozartovu glazbu, točnije, želi naglasiti bit svakoga lika i tekst.
Inače, kritičari Natalie Murray Beale opisuju kao mladu dirigenticu u usponu, a njezino dirigiranje kao iznimno, šarmantno i temperamentno, u kojemu se osjeća mozartovski sklad. Uz sve veću svjetsku reputaciju, nedavno je prvi put nastupala s Kraljevskom liverpoolskom filharmonijom, Malteškom filharmonijom i Operom u Dallasu.
Ova posljednja operna kuća izabrala ju je u Institut žena dirigentica. Njezin rad u opernim kućama uključuje i Welsh National Opera i Operu Holland Park u Londonu. Murray Beale radi kao profesorica na Royal College of Music u Londonu te kao umjetnička savjetnica neovisne opere pri Sadler’s Wells Operi u Londonu i redovna je suradnica dirigenata Esa-Pekka Salonena i Jérémiea Rhorera. Bavi se i suvremenom glazbom, a nedavno je dobila nagradu Kraljevskoga filharmonijskog društva za izvedbu nove operne partiture „We are Shadows“ Johna Barbera, BAFTA nominaciju za izvedbu glazbe video igre „Alien: Isolation“ i stipendiju BBC-a „Performing Arts Fund Fellowship #32ones to watch“.
Mišljenje dirigentice dijeli i redatelj Mauricio Garcia Lozano, koji, suprotno današnjim trendovima, nije otišao u svoja viđenja ovoga djela, već se strogo držao onoga što piše u notama i libretu.
Libreto je Beaumarchai pisao nekoliko godina, a opera je praizvedena 1784.godine. U to vrijeme smatrala se političkom porukom u kojoj mladi sluge ismijavaju svoje gospodare i njima se poigravaju. No, opera „Figarov pir“ i danas je aktualna jer je njena središnja tema ljubav i vjernost, odnosno preljub i ljubomora. Dio ove opere je i Mozartov voljeni sekstet u kojemu Figaro otkriva tko su njegovi roditelji i u kojemu se naglašava važnost obitelji.
Lozano predaje režiju i kazališnu umjetnost od 1997. na Centro Universitario de Teatro (dio UNAMa) u Mexico Cityju, na prestižnoj školi glume CasAzul od 2002., na Državnoj kazališnoj školi (ENAT) od 2012. te od 2014. na Bellas Artes Opera Studio (EOBA). Kao kazališni redatelj postavio je više od pedeset djela, a prva operna režija bio mu je Mozartov „Don Giovanni“ 2009. godine za otvorenje 25. Festival de México, nakon čega ga je časopis „Opera Now“ prozvao briljantnim meksičkim kazališnim redateljem.
Opera je podijeljena u četiri čina. U prvome činu, Susanna upozorava svojega zaručnika Figara, inače slugu i bivšeg seviljskog brijača, da ju grof Almaviva progoni svojim ljubavnim očitovanjima. Grof dolazi u Susanninu sobu kako bi dogovorio ljubavni sastanak, no taj susret prekidaju seljani predvođeni Figarom, koji organizira slavlje u čast Grofove navodne izjave kako Susanna neće morati zadovoljiti staro feudalno pravo i poštovati Grofove ljubavne želje.
Drugi čin započinje Figarovim intrigama, točnije pismom u kojem optužuje Groficu da će imati tajni ljubavni sastanak. Nakon niza zapleta, Grofica priznaje suprugu da je autor pisma Figaro te da je sve spletka kako bi mu pokazala da je neopravdano ljubomoran. U trećemu činu, Figaru se sprema suđenje za vrijeme kojeg se slučajno otkriva da je nezakoniti sin stare dvorkinje Marcelline i doktora Bartola. U posljednjem činu Grof shvaća kako je višestruko nasamaren i otkriven u nedoličnom ponašanju, pa moli Groficu za oprost.
Mozartovi brojni likovi nisu crno-bijeli, oni su humani, prolaze kroz sva raspoloženja i realni su. Osim toga, likovi nisu samo iz više klase, pa je i čitava zamka za grofa puna prevrata. Ulogu Figara na premijeri je imao Matija Meić, koji je zagrebačku publiku oduševio svojom izvedbom, kako pjevačkom, tako i glumačkom te bio nagrađen gromoglasnim pljeskom. Savršena kontrola glasa, čak i kod pjevački nezgodnog ležećeg položaja, te raskošan bariton razlog su zašto je ovo Meiću četvrti put u posljednje tri godine da pjeva Mozarta.
Osim Meića, odlični su bili i ostali članovi ansambla: Marija Kuhar Šoša kao Susanne, Ljubomir Puškarić kao grof, Adela Golac Rilović kao grofica, Dubravka Šeparović Mušović kao dvorkinja Marcellina, Ivica Čikeš kao doktor Bartolo, Nikša Radovanović kao Don Basilio, Dario Ćurić kao Don Curzio, Anabela Barić kao Barbarina te Antonio Brajković kao vrtlar.
Kostimi u ovoj operi izrazito su raskošni, tradicionalni, barokni i ostavljaju bez daha. Tradicionalni materijali odlično se slažu s modernijim materijalima poput trapera, pa se taj nesklad pretvara u sklad i prilagođava se vremenu radnje. Autorica kostima je Eloise Kazan, meksička kostimografkinja hrvatskih korijena, koja prvi put surađuje sa zagrebačkim HNK.
S kostimima se slaže i scenografija, koja je pomična i tako omogućuje stvaranje novih prolaza kojima se likovi kreću kao u labirintu. No motiv labirinta može se naći i u radnji jer dolazi do brojnih spletki i neočekivanih prevrata kao i u stvarnome labirintu života. Scenografiju potpisuje Jorge Ballina koji je dosad radio na više od 80 kazališnih produkcija. Scenski pokret potpisuje Ronald Savković, a oblikovatelj svjetla je Miljenko Bengez.
prigorski.hr/Veronika Raguž
fah