U potrazi za malim naseljima u našoj županiji pronašli smo još jedno kojega nema u navigaciji. Na najvišoj točki nadmorske visine od oko 170 metara, tik do mjesta Sveti Petar Čvrstec, smjestili su se Ervišci. Mještani su se u prošlosti bavili isključivo poljoprivredom, no tijekom desetljeća mnogi od njih našli su stalan posao u obližnjim mjestima, piše Glas Podravine i Prigorja.
Oni odvažniji su pak bolji život potražili u Austriji, Njemačkoj ili Švicarskoj. Unazad pedesetak godina naselje se smanjivalo, a mještani iseljavali, pa danas u Ervišcima u 12 kuća živi četrdesetak stanovnika. Mali broj njih još uvijek se bavi poljoprivrednom proizvodnjom. Mi smo posjetili jednu od brojnijih obitelji u kojoj žive tri generacije. Dočekali su nas voditelj obiteljskog gospodarstva Mladen Ištvanović i njegova supruga Božica, njihovi sinovi Mihael, Martin i Josip, a pridružili su se i najstariji članovi, Mladenova majka Katica i otac Mijo. Sin Mihael je informatičar i stalno je zaposlen, Marin je magistrirao agronomiju, a najmlađi Josip pokazuje zanimanje za poljoprivredu. Okupivši se u toploj sobi, od ukućana smo pokušali saznati kako se u selu živjelo nekad, i kako se živi u sadašnje vrijeme.
– Nastavljajući tradiciju svojih roditelja, supruga i ja bavimo se poljoprivredom. Prije smo imali do 18 mliječnih krava koje su godišnje davale oko 85.000 kilograma mlijeka. Imali smo i konje, tovili bikove i svinje, a za svoje potrebe kao i naši susjedi, hranili smo i perad. Imali smo i vinograd, no zbog bolesti loze morali smo ga posjeći. Danas držimo trinaest krava za mlijeko, imamo svoj uređaj za hlađenje i skladištenje mlijeka kojeg otkupljuje zagrebačka tvrtka Dukat. Hranimo bikove i junice, a za potrebe ishrane stoke obrađujemo 45 jutara zemlje na kojoj uglavnom sijemo pšenicu i kukuruz. Višak uroda prodajemo, a za obradu imamo svu potrebnu mehanizaciju osim kombajna – kazao je Mladen i dometnuo da iako djeca pomažu koliko stignu, ipak polako smanjuje broj stoke na svojem gospodarstvu. Upitali smo domaćine kako je ovdje bilo prije, o čemu nam je govorila 79. godišnja Mladenova majka Katica, a razgovoru se kasnije pridružio i susjed Damir Barešić.
foto: Mirko Lukavski
Prema sjećanju najstarijih, selo je nekada imalo dvadesetak kuća koje su bile od zemlje i pletera, pokrivene slamom. Za gradnju novih kuća, mještani su sami kopali zemlju za ciglu. Dva ili tri susjeda udružila bi se, a majstor Slavko Lepoglavec iz Ruševca, od te zemlje je pravio i pekao ciglu. Uspjeli smo saznati i kako je naselje dobilo sadašnje ime.
– Prije je selo nosilo naziv Jakčini. Moj djed i baka ispričali su mi kako je nastao drugi naziv sela. Pokraj naše stare kuće je ledina i tamo je svakog proljeća bila revizija za vojnike (kasnolatinski revisio: ponovni pregled, provjera). Mještani su po tome sve češće selo nazivali Revišci, ali je krivim izgovorom usvojeno ime Ervišci – kazala nam je baka Katica.
Naselje je danas smješteno uz prometnicu, no ima i jedan odvojak koji su stanovnici prozvali Brusna ulica. Naziv je dobila po velikom brusnom kamenu koji je sedamdesetih godina bio pred kućom Ivice Barešića i na kojem su mještani brusili kose i noževe. Struja je u selo došla sredinom pedesetih godina proteklog stoljeća, a među prvima su radio, a kasnije i televizor kupili Ivan Barešić i Stjepan Jakčin. Ivica Barešić u selo je među prvima dovezao i traktor. Bernard Jakčin kupio je traktor na petrolej, i dreš, a kasnije i prvu motornu kosilicu. Traktor je u to vrijeme kupio i Stjepan Jakšić. U naselju je nekada bilo i samoukih majstora. Zidari su bili Mijo Helešić i Ivan Jakčin. Braća Imbra i Josip Ljubić bili su tišljari i zidari. Treba spomenuti i da su stanovnici drugih naselja nekada često dolazili u Ervišce ‘po zdravlje’. Barbir Josip Jakčin puštao je žiteljima krv i namještao kosti. Da podsjetimo, barbiri su bili nadriliječnici, ravnači i namještači kostiju. Učenje tih tehnika u prijašnjim se vremenima prenosilo iz generacije na generaciju. Magične formule učile su se napamet i predavale neposredno prije smrti svom nasljedniku ili nasljednici.
Nakon razgovora prošetali smo mjestom i ugledali mladu ženu u dvorištu obiteljskog gospodarstva koja se na tečnom engleskom dovikivala sa gospođom koja joj je dolazila u susret. Zanimalo nas je zašto se u Ervišcima govori engleski, pa smo zatražili objašnjenje. Marina Barešić razgovarala je s gospođom Luceie Evers. Došavši iz Belgije poslovno u ovaj kraj, zaljubila se u Ervišce, kupila napušteno imanje i prije tri mjeseca doselila ovamo. U planu joj je baviti se eko turizmom i ovdje dovoditi turiste iz Belgije, a o životu u novoj sredini nam je kazala:
– Meni je ovdje fascinantno. Ovdje imate stvari tipične za Hrvatsku. Imate umirovljenike koji su svoj radni vijek proveli na radu u inozemstvu, farmere koji naporno rade, dobri su susjedi i govore strane jezike kao Marina. Također, u blizini je škola i trgovina, a u naselju uživate u miru i prirodnim ljepotama – kazala je Luceie. Dometnula je i da ju iznenađuje kako mještani grade velike kuće, a uglavnom borave samo u jednoj sobi.
Selo u kojemu je sredinom devedesetih godina samo farma Steve Bašlina imala oko 500 tovljenika, danas ima samo dva uzgajivača stoke. Mliječne krave imaju Mladen Ištvanović i Damir Barešić. Franjo i Nada Jakčin tovili su svinje, a nakon toga junad. Danas svinje ne tovi nitko, a Bernardica i Mladen Gašparić uzgajaju koze i ovce. Mali đaci prva četiri razreda pohađaju u Svetom Petru Čvrstecu, a više u Žabnu do kojega ima trinaestak kilometara. Ervišci imaju struju, javnu rasvjetu, telefon, internet i asfalt. Nemaju kanalizaciju niti plin, a nadaju se vodovodu jer je u ljetnim mjesecima u bunarima sve manje vode.