Iz tiska je upravo izašla znanstvena knjiga rođene Križevčanke Tanje Baran „Usmena književnost križevačkoga kraja“. Nakladnik je središnjica Matice hrvatske u Zagrebu, a knjiga je objavljena uz cjelovitu potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Kapitalno je to djelo na više od 500 stranica, prva cjelovita fokloristička studija i prva interpretacija i sinteza povijesti usmene književnosti križevačkoga kraja.
Tanja Baran urednica je Radio Sljemena HRT-a u Zagrebu i naslovna docentica na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. U Križevcima kao predsjednica vodi Udrugu za promicanje znamenitih Križevčana „Dr. Stjepan Kranjčić“, a i počasna je predsjednica Društva za očuvanje križevačke baštine „Križevački štatuti“.
Čestitamo Vam na knjizi. Izgleda moćno. Tek je stigla iz tiskare. Koje emocije u Vama budi kad je pogledate?
Hvala Vam na čestitkama. Osjećam zahvalnost i sreću. Bio je to veliki poduhvat pa srdačno zahvaljujem svima koji su mi pomogli jer sama ne bih uspjela. A sreća je velika jer ostavljam nešto veliko, bogato i lijepo svojim Križevcima, križevačkom kraju i svojoj domovini. Ova je knjiga moj životni dar mojem rodnom gradu Križevcima i cijelom križevačkom kraju.
Što je sadržaj knjige „Usmena književnost križevačkoga kraja“?
Knjiga je dvodjelna. Prvi dio je analiza, interepretacija, valorizacija drugoga dijela knjige u kojem je građa. Riječ je o mojem prerađenom doktoratu koji sam na kroatistici Filozofskog fakulteta u Zagrebu obranila još 2012. Moj me mentor Stipe Botica tada potaknuo da obradim usmenu književnost kraja iz kojega potječem riječima da su drugi hrvatski krajevi manje-više poznati, a da se o usmenoj književnosti križevačkoga kraja iz kojega sam ja, osim Križevačkih štatuta, gotovo ništa ne zna. Poslušala sam ga. Otišla sam u Odsjek za etnologiju HAZU i imala što vidjeti.
Našla sam petnaestak rukopisa iz 19. stoljeća iz križevačkoga kraja u kojima su poznati hrvatski ljudi onoga vremena, ali i neki manje znani, po gradu, a još više po križevačkim selima, zapisali brojne lirske pjesme, priče, predaje, bajke, zagonetke, ali i mnoge običaje s raznim govorima, zdravicama, zaklinjanjima, opisima narodnoga života i svega onoga što spada u materijalnu i nematerijalnu tradicijsku kulturu. U prvom zato dijelu knjige sve to skupa analiziram, a u drugom je dijelu kompletna ta građa, koju sam dala prepisati i urediti prema pravilima struke, objavljena.
Građa je to iz 19. stoljeća. Zapisa u križevačkom kraju od ranije nema?
Nema. U Hrvatskoj se usmena književnost, kao i sve ostalo što spada u hrvatsku tradicijsku kulturu, masovno počela zapisivati u 19. stoljeću. Bilo je to ponajviše u vremenu hrvatskoga narodnog preporoda i ilirskog pokreta, na krilima buđenja nacionalne svijesti. Najranije je poticaje dao biskup Maksimilijan Vrhovac i po njegovu su poticaju najvjerojatnije zapisani Križevački štatuti, kao najstariji usmenonoknjiževni predstavnik križevačkoga kraja. Prema sredini stoljeća na zapisivanje potiče Ivan Kukuljević Sakcinski.
On je osobno zapisivao u križevačkom kraju, kao i mladi Milan Bubanović, a onda u drugoj polovini 19. stoljeća slijede i zapisi prema poticajima i uputama Matice hrvatske, i pred kraj stoljeća Odbora za narodni život i običaje tadašnje JAZU. Iz toga su vremena zapisi Đure Deželića, Stanka Miholića, I. M. Weissa, Josipa Hadrovća, Franje Ksavera Kuhača, Andre Štanfela, Frana Gundruma Oriovčanina, Vjekoslava Mayera, Marice Križe, a manje usmenoknjiževne prinose dali su i August Šenoa, Ljudevit Modec i Kvirin Vidačić.
Mislite li da će čitateljima biti zanimljivo listati stranice Vaše knjige?
Kako da ne! Zamislite kad stanovnici, primjerice, Dubovca krenu čitati o svojem selu iz pera Marice Križe s kraja 19. stoljeća. Doznat će o zemljopisnom opisu sela, o tome kako ljudi žive, što jedu, puno je i recepata, zatim kakvu nošnju nose, pa čitamo opise o tome kako su se tada rađala djeca, opise kompletne svadbe, a u studiji su i brojne pjesme zabilježene u Dubovcu, zagonetke, kao i pripovijesti među kojima je puno raznih mitoloških bića, vukodlaka, vila, vodenjaka, čak i opisi izliječenja od uroka. Zvuči nevjerojatno! Ali to je samo Dubovec.
U knjizi ima usmenoknjiževnih oblika, tematskog raspona od ljubavnih do kršćanskih poetskih i proznih žanrova, iz samih Križevaca, s Potočeca, Kalnika, Mikovca kraj Miholca iz Poljane blizu Svetog Ivana Žabna… Neki su zapisivači donosili točna imena kazivača, čak i kućne brojeve kuća u kojima su kazivači stanovali. Tako će nerijetki naši sugrađani među kazivačima prepoznati svoje pradjedove ili čukundjedove. Zapravo, ne smijem ni sve otkriti. Lijepo, novo, dosad neviđeno, sva je ta građa u kombinaciji sa znanstvenom valorizacijom u kojoj dokazujem da su Križevci odgovorili na sve usmenoknjiževne poticaje u Hrvatskoj i da kvalitetom i kvantitetom zapisa ne zaostaju za drugim hrvatskim sredinama.
Ima li mlađih zapisa usmene književnosti, iz 20. stoljeća ili iz najnovijega vremena?
Ima, naravno. Sredinom 20. stoljeća osnovan je današnji Institut za etnologiju i folkloristiku pa su njihovi znanstvenici snimali i zapisivali po Apatovcu, Majurcu, Đurđicu i nekim drugim križevačkim sredinama. Većina nas koji smo studirali kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu krajem 20. stoljeća također smo popisivali usmenu književnost po križevačkom kraju. O svemu tome također piše u knjizi. No, 19. stoljeće je najstarije, tim je i najdragocjenije.
Ima li još što u knjizi nešto što je važno izdvojiti?
Ima. Jedno cijelo poglavlje posvećeno je najpoznatijim hrvatskim vinsko-pajdaškim regulama Križevačkim štatutima, kao najpoznatijem usmenoknjiževnom obliku iz križevačkoga kraja koji je žanrovska kombinacija folklornoga kazališta, narodne retorike i lirike. A kao uvod u sve to kontekstualiziram Križevce kao važno središte u društveno-povijesnim i kulturnim relacijama u 19. stoljeću, kako bi se bolje razumio kontekst stvaranja prvih usmenoknjiževnih zapisa u križevačkom kraju.
Tko Vam je pomogao u realizaciji knjige?
Dosta ljudi. Najprije mi je, dok se stvarao tekst, dosta prijatelja iz Križevaca i Zagreba pomagalo prepisivati i uređivati rukopise. Samoj knjizi recenziju su potpisale prof. dr. sc. Ljiljana Marks i dr. sc. Emina Dabo Hunjak, predgovor je napisao moj mentor professor emeritus Stipe Botica. Lektorica je bila Jelena Palameta, a Križevčanka, moja prijateljica Martina Valec-Rebić, bila je korektorica i istinska pomoćnica za više pitanja tijekom stvaranja knjige. Za likovno su oblikovanje korištene razglednice iz Križevaca i križevačkog kraja, uglavnom iz 19. stoljeća. Ti su prilozi iz privatne zbirke Renate i Franje Husinca, Gradskog muzeja Križevci i Gradske knjižnice „Franjo Marković“.
Na naslovnici je panorama Križevaca iz druge polovine 19. stoljeća, razglednica iz naklade i tiska Gustava Neuberga. Raduje me što je nakladnik Matica hrvatska, zato što je po poticaju te ugledne ustanove nastalo najviše usmenoknjiževnih zapisa tijekom 19. stoljeća u križevačkom kraju. Nakladnik je predsjednik Matice Miro Gavran, glavni urednik Luka Šeput, a za dizajn su se pobrinuli Željko Podoreški i Pavao Damjanović.
Knjiga „Usmena književnost križevačkoga kraja“ je tu. Što je sljedeće?
Sada ovu knjigu treba predstaviti javnosti i omogućiti da ju svatko, tko želi, ima u rukama. A već za mjesec dana ide novo izdanje iznimne vrijednosti kojem sam urednica i jedna od 25 autora, prva kolektivna znanstvena knjiga posvećena trećem hrvatskom svecu i najpoznatijem Križevčaninu na svijetu „Sveti Marko Križevčanin. Život i djelo“. Rekla bih, bez lažne skromnosti, još jedan novi križevački ukoričeni kapitalac!