Piše: dr. sc. Zdenko Balog
Godišnjica je smrti hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina, koji je umro u dobi od 47 godina 6. travnja 1490. godine. Jedna je od najznačajnijih kraljeva hrvatsko-ugarskih dinastija, te je u Mađarskoj najčešće spominjan i sa najviše spomen-obilježja, možda odmah nakon svetog Stjepana Kralja. Lik mu je na novčanici od 1.000 forinta. U hrvatskom narodu zapamćeno je u pučkoj predaji njegovo vrijeme kao neko ‘zlatno doba’ dobrog (ponekad ‘pravednog’) kralja Matijaša. Da li je Matijaš u svom kratkom životu i srednje dugoj vladavini doista zaslužio ovu reputaciju?
Matijašev otac je Janos Hunyad, velikaš iz Erdelja (Transilvanija – današnja Rumunjska), koji se upleo u sukob sa Celjskima. Nakon njegove smrti, Matijašev stariji brat Ladislav ubija posljednjeg Celjskog, Ulricha, nakon čega bude zasužnjen i smaknut. Zanimljivo je da je mlađi brat Matijaš nekoliko godina ranije bio vjenčan Elizabetom, kćerkom Ulricha Celjskog. No ona je ubrzo, 1455. umrla, te se brak zapravo i nije realizirao. Matijaš je također bio zasužnjen po naredbi kralja Ladislava. Kada, međutim, Ladislav iznenada, 1457., umre bez nasljednika, te se počnu javljati različiti pretendenti, najmanje je šanse imao Matijaš, petnaest-godišnji mladić bez kraljevskog podrijetla, još k tome u tamnici. Sukobljene struje na saboru velikaša prijetile su zemlju odvesti u građanski rat, te se velikaš Ladislav Gara, uz potporu papinog legata zauzeo za mladog Matijaša, kao neko neutralno rješenje.
Matijaš je izvučen iz tamnice i pred vijećem velikaša izglasan za kralja 1458., da bi tek 1464. bio i okrunjen za kralja Hrvatske i Ugarske. Kako nije bio pripreman za kralja, u djetinjstvu je stjecao široko obrazovanje, posebno u humanističkim znanostima. Tako je njegov dvor za vrijeme njegove tridesetogodišnje vladavine postao snažno žarište humanističkih i renesansnih ideja. Među inim na dvoru su boravili Ivan Česmički (Janus Panonius), Ivan Vitez, a od 1485., na Korvinovom dvoru stalno boravi Ivan Duknović, najbolji hrvatski kipar renesanse. Mada su mu mnoga djela postradala u vrijeme turskih osvajanja, Duknovićev opus najznačajniji je prinos renesansi u Panoniji.
Korvinova vladavina svakako je s razlogom ostala zapamćena kao progresivna i reformatorska: unio je duh humanizma i preveo Kraljevstvo iz srednjeg vijeka u novi, ograničavao je snagu velikaša oslanjajući se na građane i sitno plemstvo, djelovao kao umjetnički mecena. Utemeljio je nacionalnu knjižnicu (Bibliotec Corviniana) koja i danas čuva neprocjenjivo knjiško blago. Ipak, možda najvažniji razloga da se njegovo doba pamti kao ‘zlatno’ bio je taj što je odmah nakon njega uslijedilo dva stoljeća krvavih turskih ratova, okupacija najvećih prostora Kraljevstva, neimaština, pokolji, seljački nemiri.
Matijaš je umro bez nasljednika. Nije ih dobio u tri braka, ali je imao ‘naravnog’ sina Ivaniša. Ivaniš je, doduše, naslijedio očevo ime, ali ne i krunu, mada je kralj na otme nastojao. No tome se ispriječila treća kraljeva žena Beatrice Aragonska. Kralj je stoga Ivanišu poklonio brojne posjede u Slavoniji, gdje ja Ivaniš vladao kao ban i herceg. Ivaniš nije uspio u borbi za očevo nasljeđe, te su staleži za nasljednika Matijaševog odabrali Vladislava Jagelovića., pa se Ivaniš vraća u Slavoniju. Sa ženom Beatricom Frankapanskom imao je sina Kristofora, koji umire kratko nakon njega (1504.) pod sumnjivim okolnostima. Ivaniš je zapamćen kao dobročinitelj lepoglavskog samostana, kojeg je pomogao obnoviti nakon turskog razaranja. U svetištu crkve je i pokopan, a njegova nadgrobna ploča, iako oštećena i nečitljiva, čuva se u zidu lepoglavskog svetišta.
