Uz 5. kolovoza – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja sugovornik nam je bio Zvonko Beljo, predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca i veterana domovinskog rata Križevci
Umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske, Križevčanin Zvonko Beljo osvrnuo se u velikom intervju na rane devedesete i osnivanje hrvatskih redarstvenih snaga.
Uoči već izvjesne agresije na Republiku Hrvatsku i u uvjetima međunarodnog embarga, Predsjedništvo SRH početkom srpnja 1990. godine odlučilo stvoriti sebi odanu oružanu silu koja će biti jamac sprovođenja političke volje legalno izabrane vlasti u Hrvatskoj. Zbog zakonskih ograničenja, morali su naći rješenje unutar toga što su im dopuštali tadašnji republički zakoni i što im nisu branili savezni zakoni.
Prvi hrvatski redarstvenik je bio tečaj za hrvatske redarstvene snage iz ljeta 1990. godine. Pokrenut je radi uvježbavanja hrvatskoj vlasti odanog policijskog osoblja. Hrvatska u početku agresije na Republiku Hrvatsku nije mogla računati na svoju vojsku. Osnivanje hrvatskih redarstvenih snaga bilo je vid stvaranja prvih regularnih hrvatskih oružanih snaga. Protivnici hrvatske neovisnosti u drugim republikama, ali i u Hrvatskoj to nemojmo zanemariti, to su medijski i politički popratili kvalifikacijama “nelegalnih” i “paravojnih” formacija.”
Kako se sve to odvijalo u Križevcima?
Nekoliko riječi s obzirom da je sto puta ponovljena laž postala istina. Podsjetio bih sve da sam ja prvi zapovjednik Nenaoružanih odreda narodne zaštite, Zatim Naoružanih odreda narodne zaštite te prvi zapovjednik Zbora narodne garde. Dakle zapovjednik pripadnika postrojbi koje su kasnije činili ZNG i HV.
O početku “potpune” blokade svih vojarni, skladišta i drugih vojnih objekata JNA na teritoriju RH, tadašnji ministar obrane RH Luka Bebić donosi Zapovijed 13. rujna 1991. Budući da je Vlada odobrila primjenu mjera protiv snaga JNA, predsjednik dr. Tuđman trebao je odobriti blokade vojarni kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Hrvatske. Zapovijed za blokadom vojarni JNA nosi datum 12. rujna, no predsjednik je dokument potpisao sutradan, 13. rujna 1991. budući da je predsjednik Tuđman 12. rujna bio odsutan.
Duško Jaramaz/Pixsell
Iz tog razloga dokumenti su pripremljeni 12. rujna, a na teren odaslani u poslijepodnevnim satima 13. rujna. U Križevcima je putem Ureda za obranu odnosno centra za obavješćivanje primljena Zapovijed Ministarstva obrane i odmah se pristupilo organizaciji i provedbi te Zapovijedi.
U Zapovijedi je bilo jasno navedeno da su Općinski krizni štabovi bili dužni sa nadležnin tijelima i poduzećima razraditi dinamiku provođenja mjera isključivanja komunalnih usluga prema JNA (voda, struja, ptt), te spriječavanja snabdijevanja energentima, hranom i drugim potrebama kasarni. Zadaću aktivnog i pasivnog zaprečavanja vojarni i skladišta što je uključivalo i oslobađanje istih imali su isključivo zapovjedništva i jedinice ZNG-a u suradnji s jedinicama MUP-a. Ministar obrane u toj zapovijedi naveo je „ ovlašćuju se zapovjednici brigada i samostalnih bataljuna ZNG-a da poduzmu i druge radnje u određenom trenutku s ciljem pasiviziranja neprijatelja.
U Križevcima je do tada ustrojena 3. pješačka bojna 117. „R“ brigade Koprivničko-križevačke, no u stvarnosti je postojalo dio zapovjedništva bojne i jedna pješačka satnija ustrojena isključivo od dragovoljaca uz popunu izvršenu 9.9.1991 brojala je 110 pripadnika za koju je uz iznimne napore Kriznog stožera općine Križevci kupljeno naoružanje. Razlog zašto su mnogi od onih koji su držali blokadu bili civili, ne vojnici – uključujući policiju, bio je zbog nedovoljnih snaga ZNG-a odnosno prvenstveno zbog nedovoljne količine naoružanja.
Značajnije i brojnije snage u tom trenutku su bile snage Teritorijalne obrane, međutim zbog poznatog pitanja povjerenja kada je TO tadašnje SR Hrvatske „Jugoslavenskoj narodnoj armiji“ 1990. neposredno prije početka velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku predala naoružanje i bila pasivni promatrač razoružanja Hrvatske, na nju se nije ozbiljno računalo jer način na koji je TO bio ustrojen prema procjeni tadašnjeg državnog vodstva nije mogao odgovoriti sigurnosnim izazovima koji su se postavili pred Republiku Hrvatsku kako organizacijski tako niti kadrovski.
Iste večeri pozvao sam Tomislava Jurića koji je tu Zapovijed također dobio i dogovorio da se sa svojim pripadnicima ZNG-a priključi oslobađanju križevačke vojarne. Iz Stare Kapele on je došao sa svojim vodom ZNG-a od 35 pripadnika. Premda kao ni 3. pješačka bojna 117. „R“ brigade Koprivničko-križevačke, nisu imali borbenih iskustava, svojim nazivom „odjeljenje posebnih namjena“, svojim izgledom, a osobito svojim odlučnošću snažno su ostavili dojam na križevačke branitelje i ishod akcije uopće nije bio upitan.
Zbog istih zakonskih i političkih razloga i Zbor narodne garde formalno je ustrojen u okviru Ministarstva unutarnjih poslova budući da je Hrvatska tada formalnopravno još bila u sastavu SFRJ ali je u stvarnosti jedinicama Zbora narodne garde zapovijedalo Ministarstvo obrane. Zbor narodne garde se ustrojio kao odgovor na razoružavanje Teritorijalne obrane u Hrvatskoj kao i zbog nemogućnosti nove Hrvatske države da osigura teritorijalni integritet i funkcioniranje pravne države na svom cjelokupnom državnom području.
Jesmo li, uopće, svjesni važnosti Dana pobjede?
Ovaj grad je uvijek s ponosom ispraćao svoje vojnike u sve bitke u koje su odlazili, priređivao veličanstvene dočeke po povratku svojim pobjednicima. U pobjedi i u tuzi ovaj grad i cijeli potkalnički prigorski kraj stajao je iza svojeg vojnika u jedinoj istinskoj hrvatskoj pobjedi u 20. stoljeću, u kojoj se bez razlike prepoznaju svi Hrvati, uz poneku iznimku u Domovinskom ratu.
To je jedini stvarni temelj moderne hrvatske države. Hrvatski branitelji su kamen temeljac na kome je sagrađena hrvatska država. Danas, bojim se da nije takvo raspoloženje prema braniteljima, a bojim se i da mnogi nisu ni svjesni koji je temelj moderne hrvatske države.
Stalno govorimo Da se ne zaboravi, a čini se da prebrzo zaboravljamo.
Križevačke ratne postrojbe prošle su mnoge teške trenutke, izvojevale mnoge pobjede, trpjele gubitke. U uvjetima kada je Hrvatska bila suočena s pobunom srpskog stanovništva uz otvorenu potporu postrojbi JNA i pripreme JNA za izravnu agresiju na Republiku Hrvatsku, u Križevcima se u rujnu odigrava dio najveće obrambene i borbene operacije u 1991. – blokada i oslobađanje vojarni i objekata JNA „Bitka za vojarne“.
Oslobođenjem vojarne u Križevcima osobito skladišta naoružanja i streljiva „Široko Brezje“ osigurani su potrebni materijalni resursi – naoružanje, vojna oprema i streljivo za opremanje mobiliziranih pričuvnih brigada te popunu brigada Zbora narodne garde, mobilizacija pričuvnih brigada i bojni HV-a, te njihovo opremanje diljem Hrvatske.
Operacijom blokade vojarni i njihovo oslobađanje, omogućeno je uspješno suprotstavljanje otpočetoj ofanzivi JNA početkom listopada 1991. na svim bojišnicama Republike Hrvatske. Križevačke ratne postrojbe sudjelovale su u najznačajnijim oslobodilačkim vojnim operacijama od kojih je jedna od prvih bila operacija „ORKAN 91“ do završnih oslobodilačkih vojno-redarstvenih operacija „BLJESAK“ i „OLUJA“. Križevačke vojne postrojbe i policija sudjelovali su na gotovo svim bojišnicama Republike Hrvatske.
Ono što je nas cijelo vrijeme rata držalo nije bio samo poraz neprijatelja, nego slika koja nas je sve skupa čekala na kraju puta. Slika bez zvukova granata i topova, nasmijana lica građana, blagostanje za sve, izgradnja ljepših zgrada i kuća nego su ikad bile, slika o sretnom djetinjstvu za našu djecu, o boljem školovanju,…. o Jednoj, jedinoj zastavi koja vijori u slobodi…… trobojnici…..ne posebno crvenoj ili plavoj.
Ta slika na kraju se zove SAN, i prije 25 godina cijela je Hrvatska bila ujedinjena u tom SNU o slobodi. Zbog tog sna smo ležali u blatu… Okruženi mirisom krvi onih koje smo zvali braćom… Zbog tog sna nismo odustali. Taj san je sloboda Republike Hrvatske! Taj san je plaćen životima, a to danas mnogi zaboravljaju.
Nije li politika u dobroj mjeri utjecala i na razjedinjenost hrvatskih branitelja u miru, umjesto da bude jedna stožerna Udruga
Mi u Križevcima ne svjedočimo takvim primjerima i ne osjećamo takav pritisak politike ili političara. Naša je gradska koordinacija mala, mali je broj udruga i relativno mali broj članova, pa ne znam kome bismo mi mogli predstavljati problem ili opasnost. U Hrvatskoj navodno djeluje čak oko tisuću udruga proizašlih iz Domovinskoga rata.
Upozoravaju da je tako veliki broj udruga doveo do toga da “svatko vuče na svoju stranu”, razjedinjenosti branitelja te da se nedovoljno čuje i uvažava njihov glas kojeg iskorištavaju političari, od kojih većina uopće nije sudjelovala u ratu, pa im itekako odgovaraju povremena “prepucavanja” među braniteljima.
Političari su iznimno dobro savladali “zavadi, pa vladaj”, tako da na toj uzrečici “drže” sve braniteljske udruge na margini i rade što hoće, smatraju u udruzi i ističu da bi ujedinjenjem udruga i tome trebao doći kraj. Ujedinjenje udruga ne znači da bi prestalo djelovanje tih brojnih organizacija, već bi i dalje djelovale “pod jednom kapom”.
Jeste li zadovoljni općenitim prilikama u društvu na državnoj, županijskoj i gradskoj razini i odnosu društva prema hrvatskim braniteljima?.
Od neovisnosti do posljednjeg saziva, ali i to stjecajem okolnosti nije bio ni jedan predstavnik Odbora za branitelje Koprivničko-križevačke županije iz redova braniteljskih udruga Grada Križevaca. Neću sada govoriti o tome da i općine Sveti Petar Orehovec, Kalnik i općina Sveti Ivan Žabno također imaju svoje braniteljske udruge. Tome je malo pogodovao i Zakon o udrugama koji je omogućio da sve udruge iz sjedišta uprave županije registrirane u Koprivnici odmah imaju status „županijskih“ neovisno što možda udruga u Svetom Ivanu Žabno ima više članova nego nekoliko takvih u Koprivnici zajedno.
Projekt zamišljen i ostvaren kao Memorijalno područje sa spomenikom braniteljima Grada Koprivnice, podignut je u čast koprivničkim braniteljima. Izgradio ga je Grad Koprivnica, a ne Županija, u suradnji s Ministarstvom branitelja. Isti spomenik u međuvremenu je postao središnje mjesto obilježavanja na kojem delegacije Vlade, ministarstava i Županije polažu vijence u zahvalu na sve poginule hrvatske branitelje i u zahvalu svima koji su bili spremni na nesebičan način podnijeti žrtvu za svoj narod i domovinu. Ako je to središnji Županijski spomenik, onda pitamo, zašto nisu zatražena mišljenja i suradnja u projektu na bilo koji način od branitelja iz Križevaca u vrijeme kada se podizao spomenik? Križevci su imali dvije ratne postrojbe čiji se grbovi ne nalaze na spomeniku. Nama u Križevcima je sporno da taj Gradski spomenik ima ulogu Središnjeg županijskog spomenika. Ovakav kakav je sada, bez istaknutih oznaka križevačkih postrojbi 15. MPOAD-a i 15. POTRBR-e ne može ostati, a osobito iz razloga što je 15. POTRBR po značaju u ustroju Oružanih snaga Republike Hrvatske bila najvažnija postrojba koja je bila smještena na prostoru Županije. Ona je bila pod izravnim zapovijedanjem Glavnog stožera OS RH i bila je brigada. Ako će i dalje ostati taj Spomenik Županijski, nadamo se da ćemo na Spomeniku vidjeti i te postrojbe uz „postrojbe čiji su znakovi na spomeniku reda veličine vod, satnija“ … izuzev 117 “R” brigade Koprivničko-križevačke.
Što se tiče Grada Križevaca moram istaći prema onom što sada kao predsjednik jedne udruge znam, ali iz informacija koje imam kao član Koordinacije, križevačke braniteljske udruge mogle bi biti mnogim središtima primjer suradnje udruga i Gradske uprave. Takva je situacija od neovisnosti sa svim gradskim poglavarstvima do sada.
Ne mogu da ne spomenem 25. obljetnicu obilježavanja Dana OS RH i Dana branitelja Grada Križevaca gdje je Grad za nas branitelje iskazao golem interes u pomoći i pod izravnim uključenošću bivšeg gradonačelnika Branka Hrga i njegovih suradnika, osobito Mladena Tenodija realiziran je jedan veliki projekt u Knjižnici i čitaonici Franjo Marković, Spomen soba hrvatskim braniteljima.
U tijeku je izgradnja Spomen obilježja koji se podiže nakon uklanjanja spomenika „Perivoj ratnika“ uz suglasnost braniteljskih udruga, na novoj lokaciji. Projekt napreduje dobro, za sada smo zadovoljni angažiranjem gradonačelnika Rajna i njegovih zamjenika i općenito smo zadovoljni suradnjom sa novim gradskim čelništvom.
Ima, nažalost, i mišljenja da je dio hrvatskih branitelja “profitirao” svojim statusom, relativno visokim mirovinama u odnosu na ostale itd.
Ulaskom u EU, umjesto naziva Domovinski rat, dobili smo naziv “ratna događanja s početka 90-tih”. To se sve radi s ciljem kako bi oni koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku ostvarili svoja prava. U zadnjih par godina rodila se mržnja i prezir prema braniteljima, ne razumijem zašto.
Ukoliko neko ima kakvih primjedbi institucije ove države rade, radi MUP, Državno odvjetništvo, poručujem im da im se obrate. Ne znam što bih drugo mogao reći o mirovinama koje su posljedica mirovinskih Zakona.
Puno je ljudi iz našeg kraja poginulo za slobodnu Hrvatsku, a mnogi su, zbog posljedica, rata preminuli. Što bi poručili građanima uz Dan pobjede?
Poštujući doprinos svakog hrvatskog branitelja i žrtve stradalnika, Ministarstvo hrvatskih branitelja uvijek će štititi istinu o Domovinskom ratu. Dan branitelja Grada Križevaca čije su ratne postrojbe dale svoj doprinos na mnogim ratištima diljem Hrvatske od Zapadne Slavonije do Južnog bojišta, u mnogim značajnim operacijama, pa i najznačajnijima oslobodilačkim operacijama od „Orkana 91“ 1991. godine do „Bljeska“ i „Oluje“ 1995. godine.
Moramo ponavljati i govoriti istinu o pravednom, legitimnom i obrambenom Domovinskom ratu. Osobno dijelim s vama neizmjeran ponos što pripadamo naraštaju koji je imao priliku sudjelovati u ovom velebnom činu stvaranju i obrane Republike Hrvatske, u kojem smo pokazali snagu našeg jedinstva, svojom spremnošću i odlučnošću pokazali smo kako se voli zemlja za koju smo bili spremni položiti živote.
Posebno sam ponosan što sam i osobno, zajedno s vama i dragi prijatelji bio pripadnik 117. brigade, brigade koja je bila Koprivničko-križevačka. Domovinski rat bio je primjer jedinstva, primjer kako se brani domovina. Veliki broj najboljih hrvatskih sinova dao je svoje živote za slobodnu Republiku Hrvatsku i zato im i danas iskazujemo zahvalnost.
Uz naše obljetnice i pobjede u Domovinskom ratu trebamo se podsjetiti na povijesne dane domoljublja, dane kada je stvarana Hrvatska vojska 1991. godine. Bili su to dani ponosa, prkosa, odricanja i stradanja hrvatskih domoljuba koji su goloruki stali pred vojne transportere, tenkove i puščane cijevi.
Iz tog domoljubnog zanosa stvorena je Hrvatska vojska, stvorena je demokratska Republika Hrvatska. Stvaranje vojne sile u ratu, u vrijeme kada Hrvatsku kao državu nitko nije želio niti podržavao, je ostvarenje nemoguće misije koju su ostvarili hrvatski branitelji pod vodstvom dr. Franje Tuđmana i ratnog ministra obrane Gojka Šuška.
Vjerujemo ovoj vladi i puni pouzdanja u Ministarstvo hrvatskih branitelja s generalom Tomom Medvedom na čelu i njegovim suradnicima u zaštiti digniteta Domovinskog rata i zaštiti prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji -zaključio je Zvonko Beljo, pukovnik Hrvatske vojske u mirovini i predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Križevci.
prigorski.hr