Marija Petrek je rođena 21.studenog 955. u Negovcu, gdje je živjela do 1962. Nakon toga s obitelji seli u Kolenicu. U Rakovcu 1970. završava osnovnu školu. Iste godine upisuje Srednju poljoprivrednu školu u Križevcima.
Maturira 1974. i stječe zvanje Poljoprivredni tehničar. Zasniva radni odnos u Vrtlarskom kombinatu Žitnjak u Zagrebu, na radnom mjestu poslovođe u proizvodnji cvijeća, ukrasnog bilja i drveća. U mirovini je od 2018.
Marija 31. siječnje 2019. sudjeluje na osnivačkoj skupštini Udruge „Osebunjek“ gdje ulazi u Upravni odbor. Svojim zalaganjem doprinosi radu i rastu Udruge. Piše kajkavskim govorom Kolenice i Negovca i standardnim hrvatskim jezikom. Osim lirike, piše i japansku poeziju. Sudjeluje na brojnim poetskim natječajima u regiji na kojima osvaja brojne nagrade i priznanja.
Nabrojat ćemo samo neka. Na prvom recitalu “Stara lipa” u Vrbovcu 2019., dobila je treću nagradu za pjesmu Tata, 2021. na recitalu „Dragutin Domjanić“ u Svetom Ivanu Zelini dobiva nagradu Matice Hrvatske za pjesmu Klet, 2023. na recitalu u Adamovcu nagrađena je trećom nagrada za pjesmu Koraki, 2023. na „Susretu hrvatskih hiađana“ u Ivanić Gradu nagrađena je drugom nagradom za japansku pjesničku formu pod nazivom tanka, 2024. na recitalu u Adamovcu, nagrađena je prvom nagradom za pjesmu Nizla od biserov po kojoj je Zbornik s recitala dobio ime.
Kad započinje Vaš književni rad?
– Već u srednjoj školi počinjem pisati poeziju, ali svoje pjesme ne objavljujem. Tek s osnivanjem Udruge Osebunjek, počinjem ozbiljnije pisati poeziju i to na kajkavskom govoru. Aktivno sudjelujem na recitalima poezije, gdje su moje pjesme objavljivane u oko tridesetak Zbornika.
Objavili ste 2022. u vlastitoj nakladi, svoju prvu zbirku poezije na kajkavskom jeziku pod nazivom „Zgubljene senje“. Recite nam nešto više o samoj zbirci.
– Inspiraciju za pisanje pjesama za moju prvu zbirku “Zgubljene senje”, crpila sam iz vlastitog života. Sve moje pjesme su dio mojih doživljaja, mojih sjećanja na djetinjstvo, zavičaj i obitelj. Kad čovjek napusti svoj kraj, sjećanja se vrate, vrate se uspomene i to je pravi motiv za pisanje. Kad se nakon puno vremena vratimo na svoje ognjište, vraćamo se korijenima i tu počinje umjetnost. Kod nekoga je vizualno zapažanje pretvoreno u sliku ili fotografiju, a kod mene su to riječi.
Misli, osjećaji, ljepota, sreća i tuga, sve je pretvoreno u stih. Stih pisan kajkavskim govorom, govorom moga kraja, govorom mojih predaka. Niti jednim drugim govorom ne bih mogla tako iskreno pokazati svoje osjećaje. Postoje trenuci u našim životima kad se vraćamo u prošlost, kad se sjećamo starih običaja, pomalo zaboravljenih, napretkom modernih tehnologija, ali tradiciju i običaje treba čuvati, jer oni su dio nas samih.
Osim na književnom planu književnica Petrek je u Udruzi „Osebunjek“ aktivna u izradi tradicijskog nakita od krep papira pod nazivom kinč. Usavršila je izradu svih vrsta cvijeća. Njeno cvijeće je teško razlikovati od pravoga. S Udrugom „Osebunjek“ sudjeluje na izložbama kinča u Novom Marofu i Visokom.
Također, udruga Osebunjek već nekoliko godina ima izložbu u izlogu Narodne knjižnice Vrbovec, pod nazivom „Kajkavski Božić“. Nakit na boru od krep papira je njenih ruku djelo.
Kinč je pretežno božićni nakit od krep papira i prirodnih materijala. Umijeće izrade nakita od krep papira i prirodnih materijala je kao nematerijalno kulturno dobro zaštićeno na državnoj razini.
Što za Vas znači izrada nakita od krep papira?
– To je tradicija naših krajeva, dio našega nasljeđa koje je u našem kraju dijelom već zaboravljeno. Najpoznatija je tradicija izrada ukrasa za bor (rože), koje su naše mame i bake radile uoči Božića. Danas su nam dostupniji alati i pribor za izradu nakita, pa i nakit dobiva drugačiji izgled. Cvijeće dobiva realniji izgled, pa tako i ja izrađujem cvijeće onakvo kakvo je u prirodi. Tu mi inspiracije ne nedostaje.
I dalje neumorno radite na književnom planu. Kakvi su Vaši planovi za budućnost?
– Planiram objaviti još jednu zbirku radova, koja će biti nešto drugačija od prve i tematikom i sadržajem, ali neka to ostane za neku drugu prigodu.
Nizla od biserof
Kak biserna nizla
oko mojega vrata si bil.
Saki biser jena souza,
saka souza jena touga.
Saka touga, zrne soli
na otprtu ranu.
Saki se biser do srca mojega spustil,
ranu gliboku, još vekšu otprl.
Ja sem te svojim roukami
još bolje k sebi stiskala,
da bi bisere touge vu sreču pretvorila,
da bi mi srce zaceliti mogle.
Nesu se biseri dali pokoriti i
se su vekše rane otpirali.
Svojim sem souzami nizlu rastrgala,
bisere razhitala, srce vu šaku stisnula,
tebe pozabila.
(nizla – ogrlica, gliboku – duboku, govor Vrbovca i okolice)
Pripremila Katarina Zadrija
