Šest mjeseci nakon što je u indijskom Puneu ozlijedio koljeno i bio prisiljen operativnim putem sanirati nastalu štetu, Marin Čilić se vraća na ATP Tour, a za povratak je odabrao najdugovječniji hrvatski ATP turnir na kojem nije zaigrao od davne 2014., godine koju ćemo zauvijek pamtiti po njegovom najvećem pojedinačnom uspjehu, osvajanju US Opena.
Kad je osvojio svoj jedini Grand Slam trofej, Marin je bio nekoliko tjedana udaljen od svog 26. rođendana. Mnogo je toga već prošao u karijeri, ali je i mnogo toga još ostalo zacrtano u dugoročnim ciljevima. Roger Federer ga je dvaput zaustavio na posljednjoj prepreci prema još jednom Grand Slam trofeju, u Wimbledonu 2017. i na Australian Openu 2018. No, pospremio je u trofejnu vitrinu Davis Cup osvojen s hrvatskom reprezentacijom 2018. u Lilleu, u posljednjem “pravom” izdanju prije nametnute reforme, s kumom Ivanom Dodigom osvojio je srebrnu medalju u hrvatskom finalu na Olimpijskim igrama u Tokiju, a dogurao je i do 20 pojedinačnih naslova osvojenih na ATP Touru i Grand Slam turnirima.
Jedan od njih je 2012. osvojio u Umagu i tako postao jedini hrvatski tenisač koji je uspio osvojiti oba ATP turnira kojima je Hrvatska bila domaćin, dodajući umaški trofej uz četiri osvojena na Zagreb Indoorsu.
U Umagu je 2005. nastupio kao juniorski pobjednik Roland Garrosa. Bio mu je to prvi ATP turnir na kojem je zaigrao, a iskusniji Belgijac Kristof Vliegen spriječio ga je da na umaškoj crvenoj zemlji ostvari i svoju prvu pobjedu na ATP Touru.
“Dosta je bilo treniranja”
Danas je Marin 34-godišnjak, istaknuti pripadnik generacije koja je tenisu u naslijeđe ostavila vjerojatno trojicu najvećih igrača koji su se primili teniskog reketa, sretno oženjeni ponosni otac dvojice sinova i pokretač vrijednih projekata pod okriljem zaklade koja nosi njegovo ime.
Više od šest mjeseci je prošlo od trenutka kad je odigrao posljednji meč na ATP Touru. Vraća se nakon nekoliko odgođenih povrataka, a kroz što je sve prolazio u tom razdoblju i čemu se nada, otkrio je u razgovoru za Hinu.
“Oporavak je stvarno išao dobro. Posljednja dva-tri mjeseca, od kada sam krenuo trčati, do faze od nekih devedeset posto išao je jako brzo, tako da sam imao osjećaj da bih se mogao čak ranije vratiti na Tour, recimo u Roland Garrosu pa na travu, ali to se sve na neki način odužilo. Ovih posljednjih desetak posto je baš zahtijevalo rad u zadnjih osam tjedana. Čak ni to još uvijek nije savršeno kao što bi bilo da mi je potpuno zdravo koljeno. Tenis je tu specifičan zato što ima jako puno promjena smjera, sve se svodi na reakciju. Evo, došlo je do nivoa da je vrijeme za igranje. Dosta je bilo treniranja, ‘ajmo “baciti za pravo”, rekao je sjajno raspoloženi Marin na početku našeg razgovora vođenog u podnožju umaškog ATP stadiona.
To bi trebalo značiti da ćete na teren izaći punom snagom, bez ikakvih kočnica?
“Apsolutno. Takav je dogovor s ekipom, znaju oni koliko sam dobro trenirao. S druge strane, nije bilo reakcije koljena, pogotovo u zadnja tri, tri i pol tjedna. Jučer sam također trenirao u punom intenzitetu bez ikakve reakcije. To je jako dobro, ali imam osjećaj da može biti još bolje, da aerodinamika može biti bolja, da se može popraviti reakcija u nekim situacijama. Vjerujem da će to doći i s pravim podražajem, uz mečeve i uz takav način treninga.”
Čini li vam se ovo kao neki novi početak s obzirom na okolnosti i sadašnju poziciju na ATP ljestvici?
“Pa jest. Nekako, kroz karijeru sam prošao od tih najnižijih nivoa, igrao sam Futurese, Challengere, ATP turnire, sve po redu. Vjerujem da će ovaj proces biti zanimljiv za mene kao sportaša, kako ću izaći iz njega, koliko će mi biti izazovno. Nadam se da će koljeno biti dobro i da će to izdržati. Sigurno da mi je izazov vratiti se ponovno negdje prema vrhu, da budem kompetitivan na velikim turnirima. Osjećam u sebi i vjerujem da, što se tiče tenisa i što se tiče znanja, nisam nikada bio bolji. Naravno, bit će veliki izazov pretočiti to u mečeve, iz tjedna u tjedan biti na takvoj razini.”
Kako gledate na konkurenciju koja vas čeka pri povratku na ATP Tour?
“Rekao bih da je nekako dosta mješovita. Gledajući, prateći Roland Garros, nsam vidio previše igrača koji su bili u pravoj formi. Zverev se vraćao, Nadal nije igrao, Medvjedev je bio fantastičan na svim turnirima od početka sezone, međutim uvijek mu je na zemlji malo teže. Novak je bio totalno izvan forme, a onda je pred Roland Garros osvojo Rim. Generalno, mislim da su se igrači dosta tražili. Sad, ubrzavši malo prema Wimbledonu, mislim da je Novak bio u puno boljoj formi, Alcaraz također, a još par igrača se tu ubacilo, poput Sinnera koji je odigrao fantastično u Wimbledonu. Generalno, još uvijek mladi malo više osciliraju nego što je to bio slučaj možda prije deset do petnaest godina, gdje bi, praktički da bi ušli među šesnaest ili među osam na Grand Slamu morali dobiti stvarno vrhunskog igrača i odigrati možda mečeve svog života, kakva je bila tada čvrsta konkurencija. Danas mladi ipak više osciliraju i mislim da je tu prostor za napraviti neke velike rezultate na velikim turnirma. To pokazuje i koliko je Novak tu stvarno stabilan i jak, drži svoj nivo. Možda u nekim trenucima, čak za vrijeme Roland Garrosa, nije izgledao tako nadmočno, ali opet, uz njegovo iskustvo i znanje teško ga mogu dobiti.”
“Glavni cilj je da koljeno bude dobro”
Prije ste kroz karijeru postavljali dugoročne ciljeve, a sada ste prisiljeni gledati kratkoročno. Postoje li ciljevi koje ste si zacrtali?
“Iskreno, nisam o tome razmišljao. Sve je išlo od dana do dana, kako će se razvijati situacija s oporavkom. Recimo, prije sedam-osam dana sam punktirao koljerno, zbog vode koja se nakupila. Glavni cilj mi je da koljeno bude dobro, da nema nikakvih negativnih, naglih reakcija. Naravno, u ovoj sezoni si ostavljam prostora za pogrešku, prostora da možda neće sve ići savršeno, ali da idem prema naprijed i da od 2024. to bude kako treba biti. Još uvijek mi je veliki cilj povezati, na neki način, dvanaest mjeseci. Vjerujem da ima u meni još dvije do tri pune sezone, fantastične sezone koje bih mogao povezati, jer se fizički osjećam dobro.”
Za razliku od prošlih vremena, kad su tenisači u srednjim 30-im godinama bili rijetkost, danas već postaje standardno da su konkurentni i za najviše domete.
“Bio sam kod liječnika pred kraj prošle sezone i rekao je da mi je tijelo stvarno u super stanju, da sam iznutra jako mlad, jer sam baš na to pazio tijekom cijele karijere. Uvijek sam radio s fizioterapeutima, uvijek bih trenirao stvarno koliko god je bilo moguće na vrhunskoj razini. Tako da ne bih tu postavljao neke granice. Mislim da mogu.”
Prisilna stanka vam je ostavila dosta prostora za uživanje u obiteljskom životu i nekim drugim aktivnostima koje su možda bile po strani kad ste bili u stalnom ritmu igranja.
“Da, otvorile su mi se neke druge sfere. U nekim situacijama, dok su trajali neki turniri, nisam ni imao previše vremena pratiti, gledati mečeve. Imao bih jedan trening, pa drugi, pa fizioterapiju. S dečkima (nap. a. sinovima Baldom i Vitom) bih uvijek bio navečer, popodne, s njima bih provodio vrijeme i prođe dan za čas. Čovjek shvati koliko je taj naš teniski svijet zapravo mikrosvemir, gdje kad si unutra imaš osjećaj da je to toliko važno, da je to sve. Kad sam malo izašao iz toga, shvatio sam da je to samo jedan mali dio života, kao što je drugim ljudima posao, i da se možda ne bih trebao toliko opterećivati nego uživati i raditi, naravno, najbolje što mogu.”
“Uz Federera, Alcaraz je jedan od najvećih kreativaca”
Imate li u planu igrati za Davis Cup reprezentaciju u rujnu i je li jedan od ciljeva zaigrati sljedeće godine na olimpijskom turniru u Parizu?
“Davis Cup će ove godine biti nezgodan zbog termina, jer mi je plan igrati u Kini iza toga, tako da moram vidjeti s Vedranom (nap. a. izbornikom Martićem) što i kako. Već smo pričali i ja sam mu spomenuo da ću igrati, ako bude moguće. Ne vjeujem da ću moći ostati cijeli tjedan za uz reprezentaciju, tako da ćemo vidjeti možemo li naći neki hibrid, kombinaciju koja bi mogla funkcionirati. Olimpijske igre dogodine? Da, zašto ne? Da se kumovi opet sastanu.”
S obzirom da ste cijelu karijeru prošli igrajući uz teniske velikane kakvima su postali Đoković, Nadal i Federer, možete li procijeniti koliko blizu im je Carlos Alcaraz. Može li jednog dana stati u istu rečenicu s njima?
“Teško je reći što će vrijeme donijeti. To su duge karijere. No, gledajući ovako, sa sportske strane, veliki mi je gušt gledati momka. Uz Federera, jedan je od najvećih kreativaca protiv kojih sam imao prilike igrati. Čini mi se u nekim trenucima da dečko voli dobiti poen na sto raznih načina. S jedne strane to može biti fantastično, i to je njegova velika vrlina, to ga je dovelo do ovih razina. S druge strane, ponekad to može biti mač s dvije oštrice. Fantastična mi je zrelost koju pokazuje i ta njegova sloboda u igri. Nebitno je radi li se o break-lopti, set-lopti ili meč-lopti, on ima tu svoju kreativnost i on će je zadržati, što mi je kao sportašu, tenisaču, zbilja nevjerojatno. Nebitno je koliki je pritisak, ne odstupa od onoga što nosi u srcu. Zasigurno će biti velik, ali koliko, to nitko ne može znati.”