Na ponovljenom suđenju za ratni zločin protiv civila, počinjen u rujnu 1991. u Hrvatskoj Dubici, na zagrebačkom Županijskom sudu nepravomoćno su na 10 godina zatvora osuđeni Đorđe Ratković, Đuro Jerenić i Stevo Radunović, dok je Milorad Šarac osuđen na 12 godina zatvora.
Obrazlažući presudu, sutkinja Tamara Pleše je kazala kako je optuženicima kao olakotna okolnost cijenjena dosadašnja neosuđivanost, dok im je kao otegotna okolnost utvrđena činjenica da su kazneno djelo počinili na uporan, dugotrajan i svirep način.
Optužnica je teretila Ratkovića, Jerenića i Radunovića da su 15. rujna 1991., kao pripadnici tzv. Teritorijalne obrane Dubica, zarobili pripadnika hrvatskih oružanih snaga i civila hrvatske nacionalnosti, držeći ih zatvorene u WC-u poljoprivredne zadruge u Hrvatskoj Dubici.
Optuženici su, zajedno s ostalim pripadnicima TO Dubica, tukli ranije zatočene civile da bi ih potom, točno neutvrđenog dana u studenom 1991., noću nasilno izveli u dvorište poljoprivredne zadruge, natjerali ih da pjevaju četničke pjesme i trče u krug po dvorištu do iznemoglosti. Pritom su ih, navodi se u optužnici, nogama, željenim te drvenim palicama i puškama udarali po svim dijelovima tijela.
Kada zatočenici zbog dobivenih batina i iznemoglosti više nisu mogli trčati i popadali su na tlo, optuženici su gazili po njima, a Milan Petrović, sada pokojni pripadnik TO Dubica, pucao je iz automatske puške u pripadnika hrvatskih oružanih snaga i jednog civila hrvatske nacionalnosti, a potom im prerezao grkljan.
Na civile nabacali gume i žive ih zapalili
Nakon toga su njihova tijela natovarili na traktorsku prikolicu i naredili dvojici civila hrvatske nacionalnosti da legnu na njihova mrtva tijela te su ih Petrović i Šarac odvezli do mosta na rijeci Uni i bacili u rijeku, dok su dvojicu civila vratili u prostorije poljoprivredne zadruge.
U drugoj točci optužnice Šarac se teretio da je s još dva pripadnika TO Dubica, neutvrđenog dana u rujnu 1991., dvojicu ranjenih hrvatskih civila, koji su dovedeni u ambulantu u Hrvatskoj Dubici radi pružanja pomoći, izveli na prostor ispred ambulante, vezali žicom, izudarali ih, na na njih nabacali autmobilske gume i potom ih usmrtili, zapalivši ih žive.
U odnosu na oslobađajući dio nepravomoćne presude, sutkinja Pleše je kazala da iskaz svjedoka koji je negdje čuo da je Šarac bio počinitelj tog zločina, nije bio dovoljan za osuđujuću presudu.
Postupak protiv četvorke je ponovljen nakon što je Vrhovni sud prihvatio njihove žalbe, ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu smatrajući da na njih nije bio primijenjen blaži zakon te predmet uputio na ponovno suđenje i odluku.
Optuženici su na prvom suđenju proglašeni krivima te je Đorđu Ratkoviću, Đuri Jereniću, Stevi Radunoviću izrečena nepravomoćna kazna zatvora u trajanju od po 18 godina, dok je Milorad Šarac nepravomoćno osuđen na 20 godina zatvora.
U oba postupka optuženicima se sudilo u njihovoj odsutnosti jer su nedostupni hrvatskom pravosuđu.