Dana 24. veljače 1755., zvonjavom zvona na crkvi u Ravenu kod Križevaca, počela je seljačka buna u križevačkom kraju. O ovim događajima podrobno nas obavještava kroničar Baltazar Krčelić, ali i križevački župnik Ivan Josipović.

Donekle, ovo je bio nastavak Severinske bune, koja je trajala prošli mjesec, te su se i krajišnici križevačkog kraja željeli pozvati na iste povlastice na koje su se pozivali severinski pobunjenici. Sve je počelo novim nametima za vojničke odore, te nametom u hvatanju vrabaca kojim su opterećena kućanstva. Također, samovoljni plemići i plemkinje, po volji su proširivali tlaku i novčane obveze, pa su seljaci željeli predočiti svoje povlastice.

Zatim je nastala pomutnja oko škrinje povlastica, na koju su se pozivali. Ključ od škrinje čuvao je gradski sudac, a drugi ključ trebao je imati pučki tribun, odnosno fiskus. No ovaj drugi ključ se izgubio, te ga se nije moglo naći niti kod sadašnjeg fiskusa, niti kod svih prethodnih, pa je izaslanstvo tražilo od gradskog suca Ivana Kešera da preda ključ i škrinju.

Kešera nisu našli doma, pa su ga pošli tražiti, te im je on konačno, nakon bijega i prepiske predao traženo. Činilo se da će se situacija smiriti, no onda je ipak planula buna. Pobunjenici, najprije malobrojni, brzo su se množili, te krenuli krajem paleći i pljačkajući. Strah je zavladao čak i u Zagrebu, sve dok podban Rauch nije suzbio ustanike, te počeo krvavu odmazdu u kojoj su stradavali i pobunjenici, ali i mirni seljaci koji sa bunom nisu imali veze.

Okrutnost odmazde konačno je potakla Kraljicu da zaustavi sve slične akcije, te je pozvala izaslanstvo pobunjenika da izlože razloge pobune. Kako seljaci nisu imali povjerenja da će ih netko pravedno saslušati, bili su upućeni župnici da ih posebno sa propovjedaonice potiču da slobodno, bez straha od odmazde, izlože sva zlodjela gospodara i svoje zahtjeve.

Oni koji su činili zločine i ubijali ipak su smaknuti ili osuđeni na tamnicu, no velikom dijelu zahtjeva ustanika Kraljica je udovoljila, a nakon ovih buna donijela je odluku da se donese jedinstven urbar za Kraljevstvo. Ipak, sporadično su tokom godine još izbijali manji seljački nemiri.

Zanimljivo je usporediti ovu bunu i onu od prije manje od dvjesto godina, kada se bunio Matija Gubec. Kao i u svim drugim suvremenim slučajevima, Matijina buna gušena je krvavo i bez i najmanje namjere da se ispitaju uzroci. Svaka slična pobuna prije 18. stoljeća i razdoblja Prosvjetiteljstva bila je pobuna protiv Boga, a ne protiv velikaša, jer je Bog postavio poredak u kojemu svatko i svaki stalež ima svoje mjesto.

Zbog toga nije se ispitivalo nikakve razloge pobune, a suđenje je bila formalnost, koja se svodila na procjenu okrutnosti kazne. Tek sa širenjem prosvjetiteljskih ideja postalo je moguće da se ispituju razlozi bunta, te da se pobunjenicima, makar djelomično, da za pravo, štoviše i da se sankcioniraju slučajevi previše surovog gušenja bune.

Zdenko Balog/prigorski.hr