Mladi zagrebački redatelj Paolo Tišljarić u zagrebačkom Gradskom kazalištu Trešnji premijerno u petak 8. travnja postavlja predstavu “Braća Grimm i princeza Luise” po tekstu Branka Ružića, “spoj Disneyeve bajke i suvremenih kazališnih preokupacija i metoda” u kojoj slavna braća postaju protagonisti priče o razmaženoj princezi koju treba poučiti pravim životnim vrijednostima.

“Riječ je o modernoj priči smještenoj unutar okvira klasične bajke: tekst je napisan tako da propituje klasičnu formu, na prvom je mjestu dijete i njegovo funkcioniranje u društvu. Istodobno, priča prati trend u tretmanu bajke, pozicija i međuodnosa likova kakvi su djeci prezentirani kroz primjerice Disneyeve crtiće”, kazao je Tišljarić za Hinu.

Nova Trešnjina dramska premijera praizvedba je teksta Branka Ružića za koji je taj istaknuti dramaturg i scenarist 2011. dobio nagradu Mali Marulić, i ujedno prva suradnja Tišljarića s Trešnjom, ali ne i njegova prva režija predstave za djecu – u Dječjem kazalištu Dubrava režirao je predstave “Tata lav i njegova sretna djeca” i “Cvilidreta”.

U predstavi “Braća Grimm i princeza Luise” Jacob i Wilhelm Grimm nalaze se na dvoru kraljice Friederike von Hessen-Darmstadt negdje u Pruskoj, gdje dobivaju najteži zadatak na svijetu: paziti na njezinu nemoguću i razmaženu kćer tinejdžericu, Luise. Princeza se nikada ne budi prije podneva, svemu prigovara, svima se ruga i sve joj je dosadno, pa je majka povjerava odgoju braće Grimm.

“Lik princeze jako je blizak djeci; ona je vrlo antropomorfna, nije savršena a ujedno je i veliki glumački izazov jer je suvremena, od krvi i mesa, nije dosadni stereotip”, istaknuo je Tišljarić.

Braća Grimm joj stalno popuštaju, pa njezina razmaženost samo raste. Kada im propadnu svi pokušaji da je dovedu u red, domišljata braća smisle lukav plan koji ide ruku pod ruku s odlukom kraljice majke, nakon što Luise osramoti baš sve plemenite prosce, da se princeza mora udati za prvoga muškarca koji naiđe. Slučaj će htjeti da to bude siromašni putujući svirač…

“Trudili smo se da ne napravimo neku tipičnu razmaženu princezicu; htjeli smo je prikazati kao osobu koja uslijed sveg obilja u kojemu živi samu sebe uopće ne vidi realno. Predstavom smo željeli poručiti da okolnosti čovjeka čine nekom osobom, a kada se one malo promijene, mijenja se i naša percepcija sebe”, napomenuo je redatelj.

Tako i princeza Luise otkriva sebe i svoje potencijale kroz put koji joj je inače posve stran: primjerice, kao supruga siromašnog svirača, odjednom otkriva da uopće ne zna pjevati, što ju iznenadi, jer prije su joj svi uvijek pljeskali kad je pjevala, pa je mislila da divno pjeva.

Spoj klasičnog i suvremenog, biografskog i bajkovitog

Priča je kompilacija djelomično temeljena na biografskom podatku na koji je Ružić naišao istražujući za jedan dokumentarac, da su braća Grimm neko vrijeme doista živjela na dvoru Friederike von Hessen-Darmstadt, gdje su njezinoj razmaženoj kćeri pričali priče. Tu je priču potom spojio s bajkom braće Grimm o razmaženoj princezi i stvorio potpuno novu bajku.

Tišljarić posebno ističe njezinu suvremenu komponentu: “Ružić je spajanjem nekoliko dramskih modela dobio narativnu strukturu klasične bajke koja je ujedno vrlo moderna priča u kojoj se moguće prepoznati, koja ne djeluje arhaično, a sve je u disneyjevskoj maniri, djeci blisko i vrlo pitko”, pojasnio je.

Wilhelma igra Krunoslav Klabučar a Jacoba Jure Radnić, princezu Luise von Mecklenburg-Strelitz utjelovljuje Karla Brbić, kraljicu Friederike Ivana Bakarić a princa Friedricha Andrej Dojkić. U ostalim su ulogama Tena Jeić Gajski, Daria Knez Rukavina, Aleksandra Naumov, Marijana Mikulić, Nera Stipičević, Dubravka Lelas, Ana Vučak, Tena Tadić, Luka Bulović, Matija Čigir, Pavle Vrkljan i Filip Vidović.

Veliki ansambl, osim što glumi, još i pleše i pjeva, i to brojne songove – autorske, koje potpisuje Willem Miličević, a predstava je dobila i prava na izvođenje pjesme “Dani” Alfija Kabilja i Milana Grgića – uz puno glazbenih citata, Georgesa Bizeta, Edvarda Griega, Antonina Dvoraka, ali i dosta popa, koji je metafora princezina unutarnjeg svijeta.

“Iako je glumac uvijek apsolutno u središtu svakog teatra, kazalište bez glazbe za mene nije kazalište, jer upravo glazba može u trenu utjecati na promjenu atmosfere, uvesti gledatelja u kazališni svijet mašte. Pristup glazbi u predstavi počiva na kontrastu između glazbenih citata, koji služe kao most prema 19. stoljeću, i ostale glazbe, koja služi kao metafora princezina unutarnjeg svijeta”, dodao je Tišljarić.

Predstava se igra u raskošnim kostimima na bogatoj sceni a vrijeme radnje je 19. stoljeće, doba kada su živjela braća Grimm.

“Radnju nismo izmiještali iz konteksta, a čak smo tekst jezično na neki način ‘vratili’ u odnosu na Ružićev vrlo suvremen izvornik jer ideja je da kroz ono vrijeme govorimo o današnjem vremenu, a princeza ne mora biti u trapericama da bismo prenijeli tu poruku”, kazao je redatelj, koji je nedavno u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) postavio predstavu “Nove pustolovine Don Quijotea”.

Predstave za djecu kao posrednik odgoja novih publika

“Braća Grimm i princeza Luise” njegova je deseta samostalna predstava, a dosad je režirao “Nesporazum” Alberta Camusa, “Čekaonica (ili tragedija o napaćenom narodu)” po motivima “Čekaonice” Borisa Liješevića i Branka Dimitrijevića, “Garderoba” Dore Gelo, te “4 suha stopala” Ivane Sajko. Asistirao je brojnim poznatim redateljima kao što su Tomaž Pandur, Ivica Buljan, Krešimir Dolenčić, Aleksandar Popovski i Janusz Kica, što ističe kao “najvrjedniju školu koju jedan redatelj može dobiti”.

“Naravno da je teorija bitna, ne možeš biti neobrazovan redatelj, no ono što sam naučio u praksi sjedeći na probama, puno je vrjednije. Dobru ideju može imati svatko, ali bitno je da ansambl tu ideju može prenijeti publici”, istaknuo je Tišljarić.

Režiranje za djecu za njega se ne razlikuje previše od režije za odrasle, jer “naš je posao primarno komunikacija s publikom”, a poseban mu je izazov u radu za djecu to što sudjeluje u “oblikovanju ukusa i uopće pojma o kazalištu publike koju očekujemo sutra vidjeti na predstavama za odrasle”.

“U tome je smislu izazov odgojiti publiku koja će u sljedećih nekoliko godina sazrijeti za neku ozbiljniju vrstu produkcije”, kazao je Tišljarić. Utoliko je predstave za djecu za njega užitak raditi, dok s druge strane, u kazalištu kao što je Trešnja, koje “ima svu aparaturu potrebnu za stvaranje impozantnog, impresivnog, produkcijski razgranatog kazališta”, ima sve uvjete za stvaranje “prave kazališne čarolije”.

Predstava o pravim vrijednostima mladog autorskog tima

Za “tekst pisan vrlo filmski, u kratkim, brzim razmjenama dijaloga, sa strašno puno promjena prizora” pokušalo se istu vrstu pristupa napraviti i u kostimima i scenografiji – 30-tak je promjena scenografije – “kako bi se atraktivnim, zanimljivim, svjetlosnim, kostimskim i scenografskim rješenjima dočaralo čim više prostora u kojima se predstava kreće”.

Kompletan vizual predstave napravila je “nova, mlada autorska ekipa čije vrijeme tek dolazi”, a Tišljarić je posebno istaknuo scenografkinju Irenu Kraljić, s kojom godinama surađuje i s kojom je stvorio vlastiti zajednički ukus, poetiku, te vokalnu pedagoginju Ivu Mihalić.

Kostime je osmislila Tea Bašić, rasvjetu oblikovala Vesna Kolarec, slikarske i dekorativne elemente na scenografiji autorski potpisuje Marta Crnobrnja, a rekvizite je izradio Zoran Branković. Koreografkinja je Blaženka Kovač Carić, vizualni identitet potpisuje Nenad Dogan.

U predstavi ima i multimedije – video projekcije su oblikovali Willem Miličević i Vice Rossini – a služe kao “odličan medij za dočaravanje atmosfere, prostora, gotovo kao neki ‘landscape’ pristup” jer “za grandiozni dekor treba puno novaca koji bi se trebao potrošiti kako bi se realistično prikazala sva ta količina raznih prostora, a video nudi most između klasičnog pristupa scenografiji i modernog pristupa prostoru koji je više arhitektonski a manje kazališni”.

Predstava je dio zaokreta prema klasičnijim formama u kazalištu za djecu ravnateljice Trešnje Višnje Babić, i to u prvome redu postavljanjem domaćeg dramskog pisma na scenu, i “iako nije riječ o eksperimentu – a upitno je i koliko se u kazalištu uopće može biti nov, jer sve što je novo već je istovremeno i staro” – svakako svojom poetikom predstavlja osvježenje na repertoaru teatra za djecu, smatra Tišljarić.

U vremenu kada “prevladava želja za životom u nekom virtualnom svijetu”, ta predstava progovara o pravim vrijednostima: “Dvor je metafora virtualne stvarnosti, on je mjehur od sapunice, a poruka predstave je da je pravi život nešto drugo – ljubav, davanje, rad, razvijanje svojeg talenta, a ne život u mašti”, kazao je redatelj.

“Ta je predstava jedno lijepo putovanje kroz mistični onodobni svijet koji je na neki način slika onoga što mi danas živimo”, kazao je. U njoj će se podjednako naći i djeca i roditelji, jer je riječ o “priči za sve generacije čiji poučan kraj djecu uči pravim vrijednostima”.

“Princeza na kraju uviđa da joj novac i materijalna dobra ne znače ništa pored istinske ljubavi i iskrenoga prijateljstva. Poruka je predstave da svatko ima pravo na svoje snove, da smo različiti, ali da trebamo učiti. Upravo tu negdje leži ključ sreće, a ne u novcu ili materijalnom komforu”, poručio je.
(Hina)

fah