Božidar otac, Božidar sin, dvostruko slavlje imendana dogodilo se na najradosniji katolički blagdan u obitelji Kovačić u zagrebačkim Gajnicama. U župi sv. Josipa radnika tata Božidar je kao izvanredni djelitelj pričesti pomagao župniku Ljubi Vukoviću na više blagdanskih misa.
Nije to Božidaru teško jer je tako naučio još u svojim rodnim Križevcima, u svojoj obitelji Kovačić, poznatoj križevačkoj familiji koja je u središtu grada vodila staklarsku radnju, a koja je oduvijek bila povezana sa svećenicima, pa i u komunističkim vremenima kada je to bilo opasno.
Aktivno živjeti vjeru Božidaru tako je svakodnevnica otkad zna za sebe. Kao strojovođa je, bez obzira na specifično radno vrijeme, našao vrijeme za svoje redovite trenutke u župi. Obogaćuje ga to, veseli, raduje ga potpora obitelji. Kao i odluka Božidareva sina Božidara da ove jeseni pođe putom svećeništva.
Tuge i radosti glasovite križevačke obitelji
Božidar je rođen 13. travnja 1961. u obiteljskoj kući Kovačićevih u Križevcima.
»Meni je vjera ključna u životu. Da nema vjere, ne bi bilo ni utjehe ni nade. Bez vjere ne bih ni znao živjeti. Primio sam to u maminu trbuhu. Nedjelja bez mise meni nije nedjelja, po mogućnosti je dobro da je ta moja misa jutarnja. Svoju sam blizinu kao strojovođa prakticirao kad god sam mogao. Ali zbog specifičnosti posla nisam mogao biti ozbiljnije angažiran u župi. U Gajnicama se to promijenilo.«
Majka mu je bila Zorica, djevojački Bogdanović, Križevčanka, krojačica po struci, domaćica, šivala je za obiteljske potrebe. A otac mu je bio Marcel Kovačić, Križevčanin rođen u Beču, trgovac i staklar koji je gotovo cijeli svoj radni vijek vodio staklarsku radionicu u središtu Križevaca.
Njih su se dvoje upoznali u svojem gradu, a vjenčali su se 1945. u križevačkoj župnoj crkvi sv. Ane. Skrasili su se kod Kovačićevih, gdje su njihovi predci živjeli punih 300 godina. Tu su ostali do smrti, Zorica do 1996., a Marcel do 1997. Bili su blagoslovljeni s petero djece. Najstarija Marija rođena je 1946. Završila je gimnaziju, položila staklarski ispit, radila je u Zagrebu u upravi jednoga privatnoga poduzeća. Sada je u mirovini. Živi u Španskom u Zagrebu, ima jednu kćer.
Juraj je na svijet došao 1948. On je svećenik, župnik u Sarvašu. Treće dijete Kovačićevih zvalo se kao i tata, Marcel. Živio je u Križevcima, naslijedio je obiteljski staklarski obrt i radio kao domar u križevačkom Hrvatskom domu. U vječnost se preselio prije dvije godine. Za sobom je ostavio suprugu i troje djece. Danijel, rođen 1954., poginuo je u prometnoj nesreći 1996. Bio je inženjer strojarstva, živio je u Križevcima pa u Zagrebu. Iza njega su ostali supruga i sin. Božidar je najmlađi. Kaže da se svojim roditeljima dogodio. Zorica je tada imala 42 godine. Troje danas živih braće Marija, Juraj i Božidar u redovitom su kontaktu, u Križevcima više ne žive, ali u svoj rodni grad uvijek su rado dolazili. Sada je to, kažu, na žalost najčešće na groblje, na molitvu za svoje pokojne roditelje i braću.
»Sinko, budi kornjača u životu«
»Divno je bilo rasti u mojoj obitelji u središtu Križevaca«, pripovijeda Božidar. »Imali smo majku blage naravi, uvijek nasmijanu, toplu, uvijek se voljela šaliti. Vodila je domaćinstvo, puno je radila, baš je bila požrtvovna osoba. Otac je bio pun ljubavi prema nama djeci, nije nam to govorio, ali smo znali da je tako. Bio je odmjeren, povučeniji tip čovjeka. Redovito nam je govorio: ‘Sinko, budi kornjača u životu.’ Što je značilo da se nikomu ispod oklopa ne treba davati previše.
Kao čovjek i majstor više je puta bio prevaren pa nas je učio da budemo oprezni. U mladosti je tata bio otvoreniji, a u zrelosti skeptičniji prema ljudima. Privatne su se stvari držale unutar obitelji. Jedino se vjera u onom komunističkom sustavu u našoj obitelji nije skrivala. Tata je, primjerice za Božić, redovito zatvarao radnju. Narodnooslobodilački ga je odbor zato redovito prijavljivao, a osudio bi ga školski kolega. Kazna je bila novčana, u visini vrijednosti jedne krave.
Mogao se tata izvući i reći da je radnju zatvorio zbog bolesti, ali nije želio. Govorio je da je slavio Božić, svoj blagdan. Tata je bio karakter i udbaši su ga zbog toga cijenili. Tri su mu puta partijaši htjeli oduzeti imovinu, ali nisu uspjeli. Znalo se u Križevcima da su špigl kod Marcela i kolači kod Zemljaka pojam.
Moji su se kao obitelj vrlo rado šetali. Tako su naučili i nas djecu. Vozili smo se i biciklima. Meni je tata čak kupio novi bicikl s pomoćnim kotačima. To je tada bio jako velik dar. Učio sam puno toga od svojih roditelja, najbolje se uči gledanjem primjera.«
Ministrirao Stjepanu Kranjčiću
»Naučili su me i vjeri. Nedjeljom smo svi bili redoviti na misi, slavili smo blagdane, svećenici su nam redovito dolazili u kuću. Nas su u Križevcima zvali klerofašistima, to su nam i na fasadi napisali. Na večere su nam dolazili i biskupijski svećenici i salezijanci koji su u to doba djelovali u Križevcima. Tata je bio posebno povezan sa župnikom Stjepanom Kranjčićem, ali i s ostalim svećenicima.
Kada Kranjčića, a poslije njegova nasljednika Vida Cipriša nije bilo kod kuće, svećenici bi, kada bi se vraćali u svoja sela, autobus pričekali kod nas. Baš su voljeli našega staroga. Posebno je povjerenje tata imao u župnika Kranjčića, kapelana Miju Pavišića i vlč. Slavoljuba Petrača. Bio sam mali, ali se svega toga sjećam, slike mi dolaze u fleševima.
Krstio me Kranjčić, kojemu sam ministrirao već od svoje pete godine. Sjećam se kako smo mu kao obitelj prije njegove smrti dolazili u posjet na zagrebački Kaptol. U pamćenju mi je ostalo kako je župnik počeo štucati kada se umorio u razgovoru s mojima. Ja sam ga samo gledao. Njegova se sprovoda također dobro sjećam. Imao sam samo sedam godina. Nikada dotad nisam vidio toliko mnoštvo svijeta.
Komunisti su dopustili da sprovod ide od crkve do groblja kroz cijeli grad. Mislim da su se uplašili dotad neviđenoga mnoštva ljudi. Kranjčić je bio sveti svećenik, takvih je danas malo. Bio je vrlo duhovan čovjek, iako temperamentan, znao je i s narodom i s komunistima. Naslijedio ga je župnik Cipriš. Njemu sam nastavio ministrirati, on me učio vjeronauku. Bio je dosta strog, ali pravičan. Vodio je računa o nama ministrantima. U njegovo smo doba igrali i tombolu i nogomet kod salezijanaca.«
»Kako su to popovi mogli, a oni nisu«
»Lijepo je bilo odrastati u Križevcima. Gradić je to po mjeri ljudi. Kod otca smo nakon nastave morali raditi u radnji, nije bilo labavo. Doznali smo da je na Komitetu bila rasprava kako Kovačićeva djeca redovito rade kod otca u radnji, a ne prave nikakve probleme. Također se nisu mogli pomiriti s tim da su salezijanci donijeli prvu kožnu loptu u Križevce. Postavljeno je pitanje kako su to popovi mogli, a oni nisu. Zaključili su da su ih popovi opet nadigrali. U Osnovnoj školi Vladimira Nazora bio sam prosječan učenik, profesori i društvo bili su mi dobri. Tata je želio da nastavim u njegovu obrtu. Zato me poslao u Pakrac u građevinsku školu za staklara. A ja sam oduvijek želio voziti vlak, završiti za strojovođu.
»Posebno mi je milo vrijeme Božića. Rado se sjetim svojih Božića u djetinjstvu u Križevcima. Bilo nas je puno djece i to je najljepše. Posebno je bilo i kad su nam sinovi bili mali. Sad kad su odrasli, blagdan je drugačiji. Bez male djece nema nevinosti Božića, djeca su dodatna vrijednost Božiću. Meni je Božić vrijeme milosrđa, davanja, brige za potrebite.«
Mamini su od pradjedova svi bili željezničari. Dvije sam godine živio u đačkom domu u Pakracu. Nije mi bilo lako odvojiti se od doma, srećom sam išao kući na vikend, nekako sam preživio. Onda je nastupio Šuvarov sustav. Zato sam svojevoljno upisao treći razred u Zagrebu u željezničkoj školi. Tata je bio nezadovoljan. Htio je zaštititi svoju djecu, želio je da se ne mučimo, da živimo lakše nego što je on živio.
Tada ga nisam razumio, danas ga razumijem. Dobro je on tada mislio. Imali smo uhodan staklarski posao. A znao je kako su strojovođe stradavali u ratu. Stanovao sam u đačkom domu u Trnjanskoj i bio zadovoljan. Školovao sam se u školi koju sam želio, profesori i društvo bili su mi u redu, do Križevaca mi je iz Zagreba bilo blizu. Snašao sam se u Zagrebu. I ranije sam dolazio s roditeljima pa mi je grad bio poznat.«
»Ženu sam si našao na željeznici«
»Maturirao sam 1979. i počeo voziti vlak pod nadzorom. Najprije sam vozio manevarske lokomotive na glavnom kolodvoru u Zagrebu. Nastavio sam s teretnjacima, prvo s dizelašima, a onda s elektroteretnjacima. Zatim su na red došli putnički vlakovi. Vozio sam po cijeloj Hrvatskoj. Lijepo je voziti vlak. Zahtjevan je to, stresan, ali lijep posao.
Vozi se po danu, noći, blagdanom, po svim vremenskim uvjetima. Vozio sam do 2000. Onda sam do 2012. bio instruktor vuče. Preuzimao sam lokomotive s velikih popravaka, preuzimao nove lokomotive, obavljao probne vožnje, školovao strojovođe, bio na ispitima strojovođama, izlazio na izvanredne događaje, uglavnom na nesreće, što je bilo najteže. U tom vremenu bio sam u Njemačkoj na školovanju za nagibne vlakove, a kada su ti nagibni vlakovi došli u Hrvatsku, obavljao sam probne vožnje i obučavao strojovođe.
Od 2012. radim kao kontrolor sustava sigurnosti vuče i održavanja lokomotiva, a to je unutarnja kontrola HŽ Carga. To znači da kontroliram ispravnost lokomotiva, kontroliram rad strojovođa i organizacijskih jedinica vuča. Raznolik je to, zanimljiv posao, dosta putujem, zadovoljan sam poslom.
Na posao sam od 1980. do 1992. putovao iz Križevaca u Zagreb, sve dok se nisam oženio. Živio sam s roditeljima, mama me mazila i pazila. Bio sam mlad pa mi nije bilo teško putovati. Ženu sam si našao na željeznici. Godine 1988. otišao sam ne pregled prije preuzimanja službe. U to smo vrijeme imali doktore za pregled prije početka vožnje. Mjerili bi nam tlak, obavio bih alkotest i razgovor. Dobio bih zeleni karton kako bih mogao voziti i tek bih tada kretao na put. Brzo su na željeznici prekinuli s tom praksom jer im je bilo preskupo plaćati doktore.
Na prvoj noćnoj smjeni moje buduće supruge kao doktorice za strojovođe došao sam ja. Ti su liječnici pripadali Domu zdravlja ‘Željezničar’, a bili su izmješteni u vuču na glavni kolodvor. I, dopala mi se. A ja sam se dopao njoj. Prošli smo proces od poznanstva do braka. Vjenčao nas je 1992. u Križevcima moj brat Đuka.«
Liječnica, navijač i bogoslov
»Supruga je Sanja, rođena Župan u Zagrebu 1961. Ona je ličko-zagorskoga podrijetla, odrastala je kod bake u Lici, specijalistica je obiteljske medicine zaposlena u Domu zdravlja Centar. Najprije smo živjeli kod Sanjinih roditelja u Gajnicama pa smo kupili stan od 22 kvadrata u istom kvartu, pa 62 kvadrata, pa sada 135 kvadrata. Tu nam je kraj. Jedino se možemo vraćati na manje kvadrate.
Dobili smo dvojicu sinova. Nikola je rođen 1993. On je inženjer računalnih sustava, radi u privatnoj firmi, strastveni je navijač Dinama pa putuje na utakmice s ostalim navijačima. Živi s nama. Godine 1997. dobili smo mojega imenjaka Božidara. Završio je hotelsko-turističku školu, radio je u hotelu. Ove je godine Božidar odlučio otići na bogosloviju. Sada je na prvoj godini studija teologije. Kaže nam da se na bogosloviji dobro snašao, da je zadovoljan, ispunjen. Mi smo zadovoljni ako je on zadovoljan. Sve ovisi o njemu samom. Odnosno o Božjoj volji za njega. Dobri su nam dečki, zadovoljni smo njima, obojica su bila ministranti u našoj gajničkoj župi kod župnika Ljube Vukovića. Odgajali smo ih u vjeri i svojim primjerom.«
Na ratištu od Banije preko zadarskoga zaleđa
»Kad se rodio Nikola, bio sam u ratu. Uključio sam se kao strojovođa odmah 1991. Sudjelovao sam u preuzimanju vojnih vlakova od JNA u Sloveniji i Hrvatskoj, a kasnije sam od kraja 1991. bio tenkist u 2. gardijskoj brigadi Gromovi. S nekoliko sam prekida ratovao do 1994., od Banije preko zadarskoga zaleđa do istočne Slavonije i BiH.
Kao branitelj danas ne koristim nikakve povlastice. Član sam Udruge veterana 2. gardijske brigade Gromovi. Dobro sam se oženio. Sanja i ja smo u braku 25 godina. Ona je blage naravi, brižna, u svojem poslu puno se daje i brine za svoje pacijente, proživljava njihove nedaće, zdravstvene, ali i socijalne. Izabrana je za najdoktora primarne zdravstvene zaštite u gradu Zagrebu. Voli cvijeće, slike i goblene. Uvijek je spremna pomoći, makar savjetom, i ljudima koji nisu njezini pacijenti.«
Što je župnik bez suradnika?
U svakoj župi pokretač i moderator svih događanja i aktivnosti svakako je župnik. No župnik bez suradnika je, vojničkim riječnikom, general bez vojske. On može puno truda dati u svoju zajednicu, no ako nema duhovno zdrave srži, ništa se ne će postići u duhovnom životu župe. Laička duhovnost proizlazi i pokreće se iz nekolicine vjernika koji počinju nešto pa svojim primjerom zainteresiraju i privuku druge.
U manjim sredinama to je lakše postići jer su ljudi više vezani i više se poznaju. U velikim gradovima to je teže, ljudi se manje poznaju zbog odseljavanja, doseljavanja, a i važna je populacija u pojedinim naseljima. U našoj župi postoji nekoliko grupica koje su počele s radom, okupljaju ljude različitih afiniteta koji svojim djelovanjem okupljaju i privlače one pasivnije. To su zborovi, Caritas i kreativna radionica. Svaka grupa posebno je okupila ljude koji su spremni pridonositi širenju vjere, a u svojim se posebnostima ujedinili u pokret dobrote, duhovnosti i ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Aktivnosti laika u župnim zajednicama važne su za djelovanje župe. U doba kada nedostaje svećenika akoliti i izvanredni djelitelji pričesti mogu biti velika pomoć župnicima, pogotovo za velike blagdane. Osim toga uključivanje laika trebalo bi biti poticaj i drugima, odnosno kolebljivima i onima koji traže svoju duhovnost da se uključe, a to je i dokaz da Crkva nisu građevine i svećenici, nego svi mi, i ne treba puno truda da bismo mogli činiti nešto dobro, pozitivno, i tako širiti i svjedočiti Božju ljubav.
»Blizina sa župom me oplemenjuje«
»Meni je vjera ključna u životu. Da nema vjere, ne bi bilo ni utjehe ni nade. Bez vjere ne bih ni znao živjeti. Primio sam to u maminu trbuhu. Nedjelja bez mise meni nije nedjelja, po mogućnosti je dobro da je ta moja misa jutarnja. Svoju sam blizinu kao strojovođa prakticirao kad god sam mogao. Ali zbog specifičnosti posla nisam mogao biti ozbiljnije angažiran u župi. U Gajnicama se to promijenilo.
Pripadamo župi sv. Josipa radnika. Vodi nas župnik Vuković. Primijetio me kao redovitoga vjernika. Upoznali smo se, zbližili, sprijateljili, stekli povjerenje jedan u drugoga. Od 2013. župnik mi je povjerio službu izvanrednoga djelitelja pričesti. Pomažem mu na jutarnjoj misi u 8.30. Pričešćujem zbor na koru i vjernike u pokrajnjoj lađi. Dođem i na još koju misu ako je potrebno, posebice za blagdane ili ako nema đakona.
Nije mi teško. To mi je velika čast, ali i obveza. Od izvanrednoga djelitelja pričesti očekuje se više i u privatnom i u društvenom životu. Ne mogu grliti šank u birtiji pa u nedjelju dijeliti pričest. Slikovito se izražavam, ne pijem alkohol. Župniku prema potrebi pomognem i u nekim drugim župnim prilikama. U našoj je župi puno vjernika na papiru, redoviti na misi su rjeđi. Oni koji dolaze jako su dobro organizirani, i baš su aktivni. Puno je skupina i puno sadržaja. I prava je šteta što ona papirnata većina ne dolazi i ne doživljava sadržaje koji se priređuju u župi. Gajnice su bile zamišljene kao radničko naselje. Bilo je to socijalno naselje blisko Partiji. Zato se u Gajnicama u župi ne može očekivati masovnost, sastav stanovništva je takav kakav je. Mene aktivna blizina sa župom oplemenjuje i kao čovjeka i kao vjernika.«
glas-koncila.hr/prigorski.hr