Napomena: ova rasprava ni u čemu ne problematizira blagdan Božića teološki, nego razmatra kulturološki kontekst u kojem se ovaj blagdan počinje slaviti upravo koncem prosinca.
Koncem prosinca, točnije, oko 21., sunce prestaje svojim padajućim putem prema sve nižoj potanji po nebu i sve kasnijim izlascima, odnosno ranijim zalascima. Točka izlaska, odnosno zalaska, na obzoru, koja se pola godine pomicala od sjevera (duži dani) prema jugu, zaustavlja se, te se sunce vraća u rastuću putanju, duljeg dana, više putanje, a time i vrijeme postaje toplije, zima se povlači, a priroda se postupno budi.
Ovu su činjenicu ljudi primijetili, te ju pratili posebno razvojem agrikulture (neolitik, civilizacija). Zanimljivo je da ne dolazi istog dana do preokreta kod izlaska i kod zalaska sunca, nego ovisno o geografskoj širini dolazi do razlike, što je rezultiralo da se solsticijem (suncostaja – vrijeme kad se sunce zaustavlja u negativnom i okreće pozitivnom kretanju), smatraju zadnjih desetka dana prosinca.
U mitovima drevnih civilizacija ‘plodnog polumjeseca’ ova je kozmička pojava pretočena u različite inačice priče o svjetlom (sunčanom) bogu, kojega sile zla privremeno pobjeđuju, ubijaju, te zemljom zavlada zima i hladnoća. Međutim, ponovnim rođenjem, odnosno ustajanjem od mrtvih, mladi sunčani bog osnaži, pobjeđuje svoje neprijatelje, te svijetom ponovo zavlada sunce, a priroda je oslobođena okova leda i dugih noći. Mladi se bog rađa, naravno, krajem prosinca. Neki su pojedinačni mitovi posebno zanimljivi:
Perzijski bog Mitra, čiji su kult proširili rimski legionari negdje u prvom stoljeću prije Nove ere, rođen je 25. prosinca u podzemnoj špilji. Majka mu je bila djevica. Imao je dvanaest učenika, simboliziranih sa dvanaest mjeseci zodijaka. Golim je rukama savladao bika (što je ujedno najčešći prikaz u Mitrinim hramovima – mitrejima). Kad su ga neprijatelji savladali i zakopali u grobnicu, on je vlastitom snagom ustao iz groba. Najveće su mu svetkovine 25. prosinca i proljetni ekvinocij.
Oziris je rođen 27. prosinca, a kao mitski kralj Egipte, pretpovijesnog vremena, nazivan je gospodarom vina i pšenice. Neprijatelj ga je savladao dana kad sunce ulazi u zviježđe škorpiona, ubio i pokopao, ali je Oziris trećeg dana razvalio grob i uskrsnuo. Spomen na njegovo uskrsnuće najveća je godišnja svetkovina egipatskog grada Abydosa.
Adonis (u Grčkoj), koji je na Orijentu poznat kao Tamuz, rođen je od djevice, a bio je toliko lijep da su se za njegovu naklonost svađale Venera i Perzefona, boginje gornjeg i donjeg svijeta.
Kad je u lovu smrtno stradao, sve su ga boginje i nimfe gornjeg svijeta oplakivale tak oda je prirodom zavladala hladnoća. Kako priroda ne bi umrla, bogovi su odlučili da Adonis svake godine provede pola godine na gornjem svijetu, od proljeća do jeseni. Svake godine u jesen, kad Adonisu dođe vrijeme da siđe u donji svijet, u zagrljaj Perzefone (inače legalno udane za gospodara donjeg svijeta Hada), žene oplakuju Adonisa / Tamuza, kao najavu zime. Kult Tamuza ušao je i među Hebreje, pa kod Ezekijela čitamo: ‘I povede me do vrata Doma Jahvina, što su okrenuta prema sjeveru. I gle, ondje sjeđahu žene i oplakivahu Tamuza. I reče mi: ‘Vidiš li, sine čovječji? A vidjet ćeš i gorih gnusoba od ovih!’ I povede me u unutrašnje predvorje Doma Jahvina.
Ondje, na ulazu u Hekal Jahvin, između trijema i žrtvenika, bijaše oko dvadeset i pet ljudi, okrenutih leđima Hekalu Jahvinu, a licem prema istoku, i ondje se prema istoku klanjahu suncu.’ (Ez 8:14-16) U klasičnoj grčkoj ispričana je slična priča o samoj Perzefoni, kćeri Demetre, koju je ugrabio Had i odveo silom u podzemlje, pa njena majka u tuzi smrzne cijelu prirodu. Rezultat bude jednak, Perzefona će pola godine provesti s majkom na gornjem svijetu, a ostatka godine s mužem u podzemlju.
Nižu se drugi mladi bogovi, od kojih svaki ima barem nekoliko od ovih elemenata: rodila ih je djevica, oko 25. prosinca, rođeni su u spilji, neprijatelj ih ubija, ali oni u određenom roku (nekad za pola godine, a nekad za tri dana) ustaju iz grobnice i pobjeđuju neprijatelje. Za života slijedio ih je određen broj učenika, koji ga prepoznaju kao mudrog učitelja.
275., rimski car Aurelijan objedinjuje sve ove kultove u jedinstvenu novu državnu religiji, u kojoj su svi šareni mitovi ogoljen na astronomski fenomen sunca u rastu, odnosno nepobjedivog sunca – Sol invictus. Kultu Sol invictus pripadao je i car Konstantin, koji je, kao car, ujedno bio i vrhovni svećenik kulta. Potaknut nadnaravnim viđenjem, te pobjedom u presudnoj borbi za prijestolje na Milvijskom mostu u Rimu, Konstantin izdaje dekret, kojim obustavlja progon kršćana i odobrava javno promicanje Kristovog kulta. Pored pobjede nad Maksencijem, presudnu ulogu u ovoj carevoj odluci imala je njegova majka, kršćanka (sveta) Helena.
Ipak, sam Konstantin nije pristupio kršćanstvu sve do pred samu smrt, nego je dalje ostao vjeran kultu Sunca. Prva zabilješka o obilježavanju kršćanskog Božića, odnosno blagdana rođenja Isusovog 25. prosinca, nalazi se u kalendaru rimskih blagdana iz 354. godine.
Priložene ilustracije primjeri su mitričkih reljefa borbe s bikom iz Zagreba, Ptuja, Budimpešte i zadra, te prikaz Ozirisa u krilu majke i amblem Nepobjedivog Sunca na rimskoj steli.
Zdenko Balog/prigorski.hr