12. rujna Crkva slavi blagdan Imena Marijina, a kojim s jedne strane želi izraziti svetost i uzvišenost Bogorodice iznad svih ljudi, kao naše zagovornice i posrednice, a s druge strane prisjetiti se konkretnih povijesnih okolnosti iz 17. st., kada je kršćanska vojska zavapila Djevici Mariji za pomoć u obrani od turskih navala koje su prijetile osvajanju Beča i padu Habsburške Monarhije.
Ime u biblijskom i kršćanskom značenju nije samo oznaka po kojoj se ljudi međusobno razlikuju i po kojoj stječu svoj identitet, nego obuhvaća znatno dublju razinu, odnosno ime predstavlja, u najdubljem smislu riječi, samu osobu sa svim njezinim kompleksnim razinama i relacijama. Stoga su biblijskim osobama redovito nadijevana imena koja su imala određena značenja, a slično se činilo i u tradiciji Katoličke Crkve do najnovijih vremena, kada se pozorno pazilo da roditelji (nerijetko su to činili župnici) daju svojoj djeci takva imena koja su povezana s velikanima i istinama katoličke vjere, a izbjegavala su se “moderna imena” bez svoga značenja, a pogotovo ona koja bi u sebi sadržavala poganske i svjetovne prizvuke. Danas se, nažalost, do toga ne drži previše, pa je sasvim razumljivo što nam ni samo ime, kao takvo, nema dovoljno duboko značenje.
Još je više bilo izraženo značenje Božjeg imena, pa je u tom smislu zazivanje Boga imenom značilo imati u vidu sveobuhvatnost njegove svetosti, osobnosti i svega onoga što je s jedne strane nama ljudima nespoznatljivo o Bogu, a s druge strane sve ono što možemo o Bogu u vlastitom iskustvu doživjeti. Ili kako bi se to teološkim rječnikom reklo, ime Božje obuhvaća i njegovu transcendenciju i njegovu imanenciju. Zazivati Boga imenom znači potpuno ga priznati nespoznatljivim Gospodarom svega, a istovremeno vjerovati kako je Bog uvijek s nama, ravna povijesni tijek i brine se za svakog čovjeka, štoviše svako biće. Stoga se često ističe da je Božje ime sveto i treba ga dostojno poštivati. Onaj tko do toga drži, nipošto ga neće psovati, huliti ili na neki drugi način obezvrjeđivati Božje ime, jer samim time obezvrjeđuje Boga.
Idući tom uvriježenom logikom i prepoznajući posebnu ulogu Blažene Djevice Marije, Crkva je još odavno počela slaviti i Marijino ime, odnosno častiti Djevicu Mariju kao onu koja je posebna od svih ljudi, kao onu koja je izuzeta od grijeha, koja je sav svoj život predala Bogu i čijoj poslušnosti i spremnosti možemo zahvaliti da je imala čast, ali i tešku zadaću biti Majka Spasiteljeva. Po toj svojoj spremnosti i poniznosti Marija je nagrađena nebeskom slavom i postala je Majka Crkve i naša Majka. To su samo neki od vidova koje želimo objediniti dok častimo ime Marijino, odnosno zazivajući njezino ime molimo je da nam bude trajna zagovornica i pomoćnica u svakodnevnom životu.
Prema povijesnim svjedočanstvima, kao blagdan Ime Marijino se počelo najprije častiti u španjolskoj biskupiji Cuenca još 1513. god., kasnije je prošireno i u Napuljskom Kraljevstvu, a u cijelu ga je Crkvu uveo papa Inocent XI., i to kao zahvalu za izborenu pobjedu kršćanske vojske nad Turcima kod Beča.
Hrvatski i ugarski krajevi su u drugoj polovici 17. st. bili trajno pod udarom Osmanlija, ali se opasnost sve više širila i na druga dublja područja Habsburške Monarhije, a posebno je opasno bilo u vrijeme kada je veliki vezir Kara Mustafa od sredine srpnja do sredine rujna 1683. god., s oko 200.000 osvajača, uspio opkoliti Beč, glavni grad Monarhije.
U takvim okolnostima straha i očekivanja prodora turske vojske u sam grad, narod je zapao u stanje očajavanja, a tome je još više pridonijela unutrašnja katastrofa, kada je u jednoj crkvi izbio požar i vatra se proširila s velikom vjerojatnošću da zahvati i veliko skladište municije koje je bilo nedaleko. S najezdom Turaka izvana i eksplozijom unutra, Beč je bio osuđen na sigurnu propast. U tim su teškim trenucima stanovnici, svjesni bespomoćnosti ljudskih snaga, jednodušno zavapili Majci Božjoj (bio je blagdan Velike Gospe) da im svojim zagovorom pomogne. Odjednom je požar prestao, a to je ohrabrilo vojnike koji su dobili novu snagu u obrani grada i Monarhije. Crkve su dan i noć bile pune vjernika koji su jednodušno molili Marijin zagovor u obrani.
Ipak, i Turci su bili osnaženi pa je vjerojatnost pada Beča bila gotovo sigurna. Međutim, tada je u obranu došao poljski kralj Jan III. Sobieski, a kako je to bilo na blagdan Male Gospe, Bečani su opet izravno osjetili zagovor Majke Božje. Kralj je svoje vojnike pozvao da u ime Marijino krenu u bitku, te je 12. rujna 1683. god. kršćanska vojska svom silinom udarila na Osmanlije, tako da su ovi pobjegli ostavljajući za sobom ranjenike, ubijene, gotovo svu municiju, pa čak i ratnu zastavu.
U zahvalu na tu važnu bitku tadašnji papa Inocent XI. proširio je blagdan Imena Marijina na cijelu Crkvu i odredio da se on slavi u nedjelju nakon Male Gospe, a papa Pio X. premjestio je slavlje na 12. rujna, dan kada je pobjeda i ostvarena. Iako reformom katoličkog kalendara 1969. god. taj blagdan više nije općevažeći za cijelu Crkvu, nego se samo slavi u pojedinim biskupijama, on u našem narodu ima veliko značenje, iako malo tko zna njegovu povijesnu pozadinu, nego se više radi o pouzdanju u Marijin zagovor i čašćenje Blažene Djevice Marije kao Bogorodice i naše zagovornice u svakoj životnoj situaciji, što je svakako uključeno u zazivanje Marijina imena.
Samo značenje Marijina imena nije do danas sa sigurnošću otkriveno, ali mnogi drže da ono dolazi od hebrejski Mirjam, odnosno od myr – ljubljena i Jam – skraćenica od Jahve, te bi u tom smislu značilo ona koja je od Boga (Jahve) ljubljena. Neki pak njegovo značenje tumače s lijepa, gazdarica, gospođa itd.
Koje god bilo izvorno značenje imena Marijina, pozvani smo častiti Blaženu Djevicu Mariju i njezino sveto Ime, upravo u onom shvaćanju da je ona prihvatila Božju volju da postane Bogorodica, da je poslanje koje joj je Bog odredio izvršila podređujući svoju volju Božjoj u svemu, te nam je u tom smislu putokaz ka svetosti, jednako kao što nam je zagovornica kod Boga u svim životnim situacijama, kako bismo svi zajedno jednom uživali Božju slavu.
izvor: vjeraidjela.com
prigorski.hr