Giannalberto Bendazzi, istaknuti filmski povjesničar i teoretičar, autor cjelovitog pregleda povijesti animacije, gost je ovogodišnjeg Animafesta za koji kaže da je, među umjetnicima, jedan od najcjenjenijih svjetskih festivala animiranog filma.

“Animafest prati slava drugog najstarijeg festivala animacije na svijetu i još uvijek je među najprestižnijima i najcjenjenijim festivalima među umjetnicima”, rekao je Bendazzi za Hinu uoči dolaska na zagrebački festival, na kojem je više puta gostovao, a 2002. dobio i prvu Animafestovu Nagradu za izniman doprinos proučavanju animacije.

Nepoznati podaci o odnosu Oscara i Zagrebačke škole animiranog filma

Bendazzi će u sklopu Animafestova stručnog skupa Scanner 7. lipnja održati predavanje koje bi, najavljuju organizatori, trebalo pobuditi i kontroverze s obzirom da će “otkriti dosad nepoznate i frapantne podatke o odnosu Oscara i Zagrebačke škole animiranog filma”.

O predavanju nije želio detaljnije govoriti kako bi to ostalo “malo iznenađenje”, no nada se da će na festivalu i on imati priliku otkriti nešto novo – pogotovo kada je riječ o dobrim filmovima.

“Nakon svih godina u animaciji novi filmovi i dalje me mogu iznenaditi, no samo onda kada iza njih stoji kreativan um. Na žalost, većinom se ponavljaju formule i stereotipi u kojima su se ti umovi utopili tijekom školovanja”, ustvrdio je.

U Zagrebu će moći pogledati i dio novije hrvatske produkcije animiranog filma, koju dosad nije imao priliku pomnije upoznati s obzirom da je zadnjih godina kao predavač živio u Singapuru.

Za njega su festivali jedno od rijetkih preostalih mjesta na kojima se njeguje taj zanemareni filmski rod. “To je jedini način za promociju kvalitetnog i nezavisnog animiranog filma, a ostala događanja okupiraju bogati, neznalice, arogantni i barbari skloni novcu”, kazao je.

U Zagrebu predstavlja svoj “životni projekt”

Bendazzi je autor niza knjiga o animiranom filmu, te njih nekoliko o igranom filmu (posvećenih Woodyju Allenu i Melu Brooksu), a njegova dosad najpoznatija knjiga “Cartoons: 100 Years of Cinema Animation”, objavljena je na talijanskom, engleskom, francuskom španjolskom i perzijskom jeziku.

Svoje zadnje djelo “Animation: A World history”, koje će predstaviti na Animafestu, smatra svojim životnim projektom. “Napokon sam došao do nje i sada se osjećam kao da sam ispunio svoju dužnost”, istaknuo je Bendazzi dodavši kako je tu knjigu osmislio još kao 24-godišnjak, 1970. godine, a rad na veziji kakva je sada izašla počeo je prije šest godina.

Rezultat su tri sveska i gotovo 1500 stranica na kojima donosi dosad najveću pisanu povijest svjetske animacije u razdoblju od tri stoljeća. U njoj je produbio svoja prijašnja istraživanja o animiranom filmu, no nije se zadržao na općepoznatim mjestima, već otkrio zanemarene produkcije, poput afričke ili latinoameričke, te predstavio više od pedeset ranije neotkrivenih umjetnika.

Kako je Bendazzi godinama prijateljevao s animatorima i dio je te zajednice, brojne je informacije dobio “iz prve ruke”. Objašnjava kako je odabrao antropološki, “vasarijanski” pristup, nazvan po talijanskom slikaru, arhitektu i prvom povjesničaru umjetnosti, Giorgiu Vasariju iz 16. stoljeća, koji je pisao životne biografije talijanskih umjetnika.

“S obzirom da animacija ostavlja premalo tragova o vlastitom životu, dakle i premalo izvora za povjesničare, kopanje po knjižnicama bilo je nezaobilazno u pisanju njezine povijesti”, ustvrdio je.

Zagrebačka škola među najvažnijim autorskim animacijama 20. stoljeća

Dio knjige posvećen je i Zagrebačkoj školi crtanog fima koju Bendazzi ocjenjuje “jednim od najvažnijih poglavlja autorske animacije 20. stoljeća”, no smatra da bi ju trebali još više istražiti znanstvenici engleskog govornog područja.

“Cijeli planet govori engleski, a i najbolja knjiga napisana na nekom drugom jeziku jednostavno nije dovoljna”, rekao je.

Njegov je pregled trebao sadržavati i poglavlje o suvremenoj hrvatskoj animaciji, no na zahtjev izdavača, s obrazloženjem da je knjiga ionako već prevelika, morao ga je izbaciti.

Bendazzi je završio pravo, no nikada nije radio u struci, a nakon nekoliko pokušaja u animaciji ipak je odabrao teoriju i kritiku.

“Kad sam bio dijete nisu me zanimali Disneyevi filmovi, animacija je bila moj izbor u tinejdžerskoj dobi, jer sam kroz kratku animiranu formu želio dobiti filmski odgovor na poeziju, komornu glazbu ili male slikarske teme poput mrtve prirode”, objasnio je.

O budućnosti animiranog filma u vremenima kada su ga nove tehnologije napravile lako dostupnim gotovo svima, ne samo u gledateljskom, nego i stvaralačkom smislu, Bendazzi ne želi previše nagađati.

“Vidim da animacija sada svugdje eksplodira poput supernove, no ne mogu predvidjeti što će biti dalje, ne znam hoće li se pretvoriti u ‘zvijezdu bijelog patuljka’ i završiti svoj evolucijski ciklus, ne želim biti prorok”, zaključio je.

Piše: Anamarija Grbin

(Hina)

fah