Najnovija predstava na repertoaru zagrebačkog Gradskog kazališta Komedije “Gospođica iz Maxima” istaknutog francuskog komediografa Georgesa Feydeaua, premijerno postavljena u petak u režiji Ivice Kunčevića, duhovita je komedija situacije puna smiješnih zapleta i neočekivanih obrata koja osvaja publiku laganim humorom i lepršavom glumačkom izvedbom.

Jedna od najpoznatijih Feydeauovih komedija, “Gospođica iz Maxima”, praizvedena 1899. u Parizu, vrckasta je farsa u kojoj spletom okolnosti zgodna kurtizana bude zamijenjena za damu iz visokog društva. Ono što se u početku čini samo kao mali nesporazum postaje, međutim, temeljem složene komedije zabune u ozbiljnoj socijalnoj kritici društva koja se beskompromisno poigrava lažnim moralom plitke buržoaske malograđanštine.

Komad otvara prizor pariškog građanskog salona s prijelaza iz 19. na 20. stoljeće, u kojemu pariškoga liječnika Petypona (Saša Buneta) nalazimo kako se budi mamuran ispod kauča nakon divljeg noćnog provoda. Na svoje golemo iznenađenje, u krevetu nalazi Cicu Grancigulu (Sandra Bagarić) gospođicu iz lokala Maxime’s s kojom je, očito, proveo noć, no bio je toliko pijan da se toga uopće ne sjeća.

Ne sjeća se, tako, ni da ga je u tom pijanstvu nehotice uvrijedio Cicin bivši ljubavnik Corignon (Filip Juričić), pa ne shvaća zbog čega bi trebao od njega tražiti zadovoljštinu u dvoboju.

Corignon je ujedno i zaručnik štićenice Petyponova strica, generala Petypona (Željko Duvnjak), pa njih dvojica otkrivaju da će uskoro postati praktički rođaci, a to je tek prvi u nizu neočekivanih obrata u kojima ljubavnice postaju supruge, supruge tuđe žene, neprijatelji rođaci a prijatelji nehotični krivci za tuđa (ne)djela, u toj veseloj komediji punoj neugodnih iznenađenja i slučajnih razrješenja zamršenih situacija.

Feydeau priču gradi na nizanju scena koje se brzim tempom greškom zapliću, izmjenjuju i pukim slučajem raspliću, pri čemu se na sceni uporno susreću upravo one osobe koje se nastoje međusobno izbjeći.

Svime suvereno vlada upravo Cica, koja ni na tren ne gubi samopouzdanje i kontrolu nad događajima, i koja ludo uživa i spremno do kraja iskorištava situaciju u kojoj je general Petypon zamijeni za nećakovu suprugu i pozove da bude domaćica kuće na primanju u povodu zaruka svoje štićenice Clementine (Nina Kaić Madić).

Cica se tamo ponaša drsko i prosto, a njezina otvorenost, izazovnost i bezobrazna uzrečica “Skinite mi se! Otkačite! Ne šljivim nikoga!” oduševljava lokalnu plejadu bogataških gospođa u neukusnim haljinama u posljednjem stilu seoske visoke mode. Nose ih, kao utjelovljenja uštogljene francuske malograđanštine, Vanja Ćirić, Vanda Winter, Jasna Bilušić, Marija Borić i Nada Abrus.

U međuvremenu se tamo uputi i prava, “obična, siva i bezvezna” ali dobra gospođa Petypon (Jasna Palić Picukarić), nakon što dobije ranije odaslano generalovo pismo u kojemu je kao nećakovu suprugu poziva za domaćicu. Njezin dolazak na generalovo imanje izaziva niz smiješnih situacija u kojima se prava i lažna supruga neprekidno mimoilaze na sceni, uz pregršt pogrešnih zaključaka o tome tko je tko.

General je godinama izbivao iz Francuske – upravo se vratio iz Afrike, što Feydeau koristi kao izgovor za njegovu društveno prihvatljivu luckastost; on je pripadnik aristokracije no, iako je pomalo farsičan, kako ga i Duvnjak jako dobro igra, on nipošto nije među onima koje taj komad ismijava već je njegova iščašenost na neki način pozdravljena, unaprijed oproštena.

Naravno, time se dodatno naglašava još jedna važna tema a to je društvena hijerarhija povezana s novcem i titulom – general je na vrhu te piramide i njegova se riječ uvijek poštuje, čak i kad se otvoreno kosi s općeprihvaćenim normama.

Petypon je mlakonja koji pretendira na generalovo nasljedstvo, a tu su još i njegov prijatelj Monyurime (Davor Svedružić), sluga Etienne (Goran Malus), pijani župnik (Vid Balog), lokalni seoski bogataš Vidaouban (Roland Žlabur), vojvoda (Adam Končić), posrednik u dvobojima Marollier (Slaven Španović), prodavač polica osiguranja (Ivan Magud). Još glume Ivan Čuić, Adnan Prohić i Dražen Bratulić, te Ana Hanić i Tamara Masnjak kao plesačice.

Svi oni izrazima lica, gegovima, jezikom tijela i govorom odlično posreduju farsičnu poruku toga komada u kratkim dijalozima čija humorističnost proizlazi iz komedije zabune i pogrešnog razumijevanja rečenog.

U vrijeme revolucionarnog devetnaestostoljetnog napretka znanosti praćenog čudotvornim tehnološkim napravama bilo je zgodno u priču uvesti i malo tehnološkog SF-a: jednu od ključnih uloga u predstavi igra stroj koji se zove “ekstatički naslonjač”, posljednji krik medicinske tehnologije koji je Petypon kupio na sajmu u Beču, a u koji povremeno sjedaju likovi i slučajnim pritiskom na gumb zapadaju u neku vrstu snovitog transa, i to upravo u trenucima najveće napetosti radnje.

Scenografija Dine Jeričević je jednostavna i efektna, kostime je osmislila Danica Dedijer, glazbu je napisao Veseljko Barešić a svjetlo oblikovao Zoran Mihanović, dok je za scenski pokret zaslužan Damir Klemenić.

Kako se zaplet zahuktava prema konačnom razrješenju, predstava, osobito u drugome dijelu, dobiva na dinamici, scene se sve brže izmjenjuju i sve su komičnije, sve dok apsurd ne dosegne vrhunac nakon čega slijedi zadovoljavajući rasplet koji nagrađuje moralnu snagu a kažnjava licemjerje.

Zgodnu predstavu koja obiluje dobro oblikovanim glumačkim ostvarenjima i upravo dovoljno univerzalne društvene kritike da nije isprazna, dobro nasmijana premijerna publika nagradila je snažnim aplauzom i ovacijama za glumce i autorski tim.
(Hina)

fah