U galeriji slavnih Križevčana, ljudi koji su na poseban i vidljiv načni zadužili i obilježili ovaj grad, ističe se vladika Julije Drohobeczky. Iako je zadnje godine života proživio u Strmcu Pribičkom, a rođen je još i mnogo dalje od Križevaca, i od Hrvatske, u ukrajinskoj Užhordi, njegov su život najviše obilježile godine koje je proveo u službi unijatskog vladike u Križevcima.
Godine su to 1892. – 1920., godine krupnih političkih previranja, kojih je svjedok, nes(p)retan sudionik i konačno žrtva bio i sam Drohobeczky, te je zadnje godine proveo u progonstvu, lišen službe i ugleda.
Vladika Julije Drohobeczky, slikar Joso Bužan 1913.
Već njegovima dolaskom i ustoličenjem prate ga kontroverze. Dočekan je ‘na nož’ od domaće uzavrele političke scene, zamjeraju mu da je tuđinac, koji niti ne zna hrvatski, ukrajinski Mađaron, politički oportunist. Ubrzo, od narodnjačkih krugova bit će mu posebno zamjereno vezanje uz Kršnjavog i bana Kuhena. Ipak, niti neprijatelji nisu mu mogli osporiti da je pravi umjetnički mecena renesansnog tipa, koji se poput papa Julija II. i Lava X., najbolje osjeća na prašnim skelama gradilišta svoje crkve, diskutirajući sa umjetnicima svaku pojedinost radova.
Kršnjavi će se prisjetiti prvih susreta, te će zabilježiti više između redova: ’16. 8. 1892. Otvorenje izložbe školskih učila. Izvještaj o tome u br. 186. »Agramer Zeitunga« iz 1892. Gršković je bio predsjednik odbora. 18. dolazi Drohobeczky u Zagreb. Ne posjećuje me, ni ja njega.’
Strossmayer je posebno neprijateljski, u pismu Franji Račkome: ’30. 11. 1892. Osim toga, kakvog smo dobili biskupa u Križevcima? Dobili smo biskupa, kakvoga je samo Khuen Héderváry željeti mogao. Dobili smo biskupa, koji ništ drugo u sebi nema, nego što je fanatik Madžar i fanatični privrženik madžarske ideje kod nas. Dobili smo biskupa, koji će i ideju svete unije madžaronstvu za ljubav satrti i uništiti.’
I dok se Kršnjavi, nakon početne suzdržanosti, kasnije na mnogim zajedničkim projektima, ali i osobno prijateljski zbližio s križevačkim vladikom, pače zajedno s njime ostvario njegovo životno djelo, Strossmayer u svom stavu ustraje do kraja. Kako je novoimenovani vladika odlučio obnoviti svoju katedralu, te joj obnovom podariti poseban sjaj i raskoš, ne samo arhitekturom, nego i čitavom opremom, prvo je morao zakucati na vrata Vladinog Odjela za bogoštovlje i nastavu, gdje sjedi Kršnjavi. Kršnjavi, koji sanja o utemeljenju hrvatske umjetnosti u europskom kontekstu i vrijedne europske baštine, vidi u ambicioznom vladiki jednu od mogućih poluga svog projekta, te mu otvara vrata prema svemoćnom banu Kuhenu. Kao što današnja historiografija komentira, uz podršku Kršnjavog, Drohobeczky postiže nemoguće: u gradu gdje ni nema grkokatoličke zajednice niti grkokatoličkih vjernika, osim nekoliko obitelji, podiže se raskošna katedrala, koja zasjenjuje sve što se toga časa u Hrvatskoj gradi, osim same stolne crkve zagrebačke.
Što se sve moralo sretno uskladiti da se ostvari ovaj prekrasni spomenik, kojem se danas možda i premalo divimo? Netko je najprije morao htjeti ovu katedralu (Drohobeczky), netko je bio spreman pomoći i podržati sa pozicije vlasti, ali i s pozicija umjetnosti (Kršnjavi), netko je mogao donijeti konačnu odluku (Kuhen), te konačno, trebao je biti čovjek kadar izvesti cijelu zamisao. Zadnji dio slagalice je Herman Bolle, koji doseljava u Hrvatsku zbog vođenja radova regotizacije Zagrebačke katedrale. I iza kojeg u to vrijeme već stoje naraštaji učenika Obrtne škole i njihovi predavači.
Njih su se četvorica našli u pravo vrijeme, svaki na svojoj poziciji, kako bi projekt izdašnim sredstvima bio ostvaren. Zemaljska vlada pokrenula je politiku poticanja i ujednačenog podržavanja obnove i izgradnje bogomolja različitih konfesija, što za posljedicu ima istovremenu izgradnju srpske pravoslavne crkve u Zagrebu, te mnogih drugih po Hrvatskoj.
Prelijepa katedrala, dovršena nakon samo nekoliko godina, građevinski i umjetničkim ukrašavanjem, čega vrhunac predstavlja izvedba ikonostasa, svečano je posvećena na svegradskoj svečanosti 26. – 27. lipnja 1897. Vladika Drohobeczky bio je već od svog doseljenja u Križevce središnja figura društvenog života grada, a ovom prilikom našao se ponovo u središtu pažnje. Večer uoči posvećenja katedrale u velikoj povorci s bakljama građani predvođeni dogradonačelnikom Kiepachom došli su pod balkon biskupske palače da ga pozdrave, a on im je s balkona ljubazno odzdravio. Cijeli drugi dan od jutra trajala je svečanost, uz nazočnost nadbiskupa Posilovića, te ostalih crkvenih i svjetovnih velikodostojanstvenika.
Pred smrt u progonstvu piše svojoj Katedrali: ‘Živ te vidjeti neću, zjenice moja! Jedino Bog zna koliko sam noći probdio i znoja prolio dok sam tebe, onako sirotnu bogatim ukrasio darom. Oči su mi iznemogle plačem. Valovi sudbine bacaju me amo, tamo. Bio bi te zlatom opasao, da me guje otrovnice, pod tunikom i širokim naborima sapele nisu. Pljuskom željeznih udara bijen posljednji Zbogom ti kažem.’
Zdenko Balog / prigorski.hr