Među najznačajnije, a današnjim rječnikom govoreći i najpopularnije figue terezijanske Hrvatske svakako spada Baltazar Adam Krčelić. Krčelić je rođen u Šenkovcu kod Brdovca, te se školovao u jezuitskom kolegiju u Zagrebu. Zbog dobrog napredovanja, nastavio je školovanje u Beču i Bolonji, te stekao doktorat.
Duhovničku karijeru počeo je kao župnik u Selima, a potom kao štićenik biskupa Branjuga rektor Hrvatskog kolegija u Beču. Njegovo napredovanje je zaustavio dolazak biskupa Thauzyja na zagrebačku biskupsku stolicu. Neskloni biskup zapriječio je svako njegovo napredovanje, a više godina Krčelić je morao voditi sud da se oslobodi različitih optužbi.
Tek po smrti Thauzyja, nastavilo je njegovo napredovanje, te je 1769. imenovan čazmanskim arhiđakonom. Bila je to slaba utjeha za čovjeka čije je napredovanje naprasno prekinuto u trenutku kada je bio ozbiljan kandidat za zagrebačkog biskupa. Bio je blizak krugu u Beču oko Marije Terezije, koja ga je osobito cijenila.
Marija Terezija, Galerija starih i novih majstora GMV
Potaknut vlastitom sudbinom i teškoćama u koje je zapao, počeo je pisati bilješke o suvremenoj Hrvatskoj. Rezultat toga na kraju je kapitalno djelo ‘Annuae ili Historija 1748 – 1767.’Iako to nije jedina od Krčelićevih knjiga, svakako je najpopularnija, te se čita i u širim društvenim krugovima. Ovih dvadeset godina zrelog Terezijanizma u Hrvatskoj najživopisnija je kronika naših zemalja predmodernog doba. Sočnim jezikom i bez ikakvih ograda opisuje svoje vrijeme, događaje i suvremenike. Portreti moćnika u njegovoj knjizi jedinstvena su slika stvarnog života, karijera i borbe za sinekure po svaku cijenu.
Križevčani mu posebno duguju žive opise okolnosti ujedinjenja Gornjeg i Donjeg grada, seljačkih nemira u križevačkom kraju, Draškovićeve komisije za civilno – vojna pitanja, ali i portrete pojedinaca poput prvog gradskog suca Ivana Kešera, i bogatašice Terezije Ščetar. Krčeliću dugujemo kovanicu ‘Bogovi Hrvatske’ i opis načina gradnje karijera, obavezno pomoću barem nekog od ‘bogova’. Najveća je vrijednost Krčelićevog stila, što ga i čini objektivnim promatračem u našim očima, to što jednakom oštrinom i cinizmom, kojom opisuje veranje suvremenika po društvenoj ljestvici, oštrom samoironijom govori i o samom sebi i svojoj (ne)uspješnoj karijeri.
Zagrebačka katedrala prije obnove
Križevci oko 1750., Gradski muzej Križevci
Malo je poznato da je samo malo falilo da budemo lišeni ovog dragocjenog svjedoka i da je puka sreća Krčelićev tekst spasila za buduća pokoljenja. Bilo je dobro poznato da cinični kanonik vodi podrobne bilješke o svom vremenu, te je vladao velik interes, pomiješan sa strahom suvremenika, koji su očekivali da će biti ovdje opisani. Rukopis je kratko pred autorovu smrt, 1777., dospio pred Kraljevsko namjesničko vijeće, te je pregledana. Grof Festetić o tekstu:
‘Moje mišljenje stavljam napokon u jedno, da se ova knjiga, kao posljednji ostaci Krčelićeve ljudske slabosti, spali na vatri, ili da se podvrgne skupoj cenzuri ovoga zbora, koji će spremiti što je vrijedno, a drugo će na vatru.
Ovo mnijenje neka se predloži i svjetlom Prijestolju. Može se oprostiti klonulom, već i bolestima istrošenom starcu, koji ne ima snage za ispravak svojega djela, i svojim je vlastitim proizvodom toliko zaslijepljen te je mislio što više uspomena ostaviti potomstvu u ovoj knjizi’ Zanimljivo je da baš ovaj zadnji zaključak koji gospodina Festetića najviše iritira, nosi najveću vrijednost Krčelićevog djela, ‘što više uspomena ostaviti potomstvu’!
Baltazar Adam Krčelić (Izvor: Wikipedia)
Da se ipak nitko nije grijao na vatri vrijednih Krčelićevih svjedočanstava, zaslužan je Nikola Škrlec, koji se zauzeo za neku mnogo mekšu cenzuru, koju je na kraju uspio sam zaobići, nakon čega je djelo očuvano. Njegov kompromisni prijedlog išao je k tome da se rukopis pregleda i da se sporni dijelovi precrne, umjesto da se cijele stranice pale. Tako je rukopis sačuvan a vrijedni paleografi pročitali su i cenzurirane dijelove.
Zdenko Balog / prigorski.hr