Namjera nam je nešto više saznati o mjestu na samom izlazu iz grada Križevaca uz prometnicu prema Vrbovcu. Prošli smo tablu s natpisom Donja Brckovčina i nakon nekoliko metara skrenuli u naselje. U tom trenutku nismo razmišljali o nelogičnosti zašto je Donja Brckovčina na uzbrdici, a susjedna, Gornja, u nizini, no pravu istinu ubrzo smo saznali.
Ušavši u naselje, pred obiteljskom kućom zatekli smo mještanina i zamolili ga za kratak razgovor, piše glaspodravine.hr. Valent Juršetić na početku razgovora kazao nam je da je odrastao ovdje, u Gornjoj Brckovčini. Zbunjeni odgovorom, upozorili smo ga da smo mi sada u Donjoj Brckovčini, kao što piše na tabli, no on se nasmijao i objasnio nam da su table sa imenima mjesta krivo postavljene. Tko je za to (ne)odgovoran, valjda će nekog zanimati, pa možda i krivo postavljene table uskoro nađu svoje pravo mjesto, a mi smo nastavili razgovor s našim sugovornikom.
foto: Mirko Lukavski
Kako nam je rekao, u vrijeme njegovog djetinjstva u osnovnu školu u Križevce išlo je petnaestak njegovih sumještana. U to je vrijeme svako gospodarstvo imalo najmanje pet krava, nekoliko svinja i puna dvorišta peradi. Mnogi su imali i konje za vuču kola i poljoprivrednih strojeva, pluga, brana i sijačica. Djeca su u školu do tri kilometra udaljenih Križevaca išla pješice, po šljunčanoj cesti. U samom selu nije bilo asfalta već je bio običan put, blatnjav ujesen, a prašnjav ljeti. Iako su uvjeti bili puno lošiji nego danas, mještani su pomagali jedni drugima u poljoprivrednim poslovima i još su imali vremena i za druženje u vinogradima.
– Nekada je selo bilo življe i bilo nas je puno više. Kako u selu još nije bilo traktora i ostale mehanizacije, bili smo više oslonjeni jedni na druge, i međusobno si pomagali u poslovima. Djeca su također pomagala roditeljima od malih nogu. Vodili smo krave na ispašu i pomagali tamo gdje smo mogli. Nakon završetka školovanja ja sam se zaposlio u građevinskoj tvrtki Radnik gdje sam proveo čitav svoj radni vijek, sve do mirovine.
Supruga Mirjana rodila nam je sinove Renata i Danijela te kćerku Valentinu, a imamo i unuke Saru i Korinu – kazao nam je naš sugovornik koji danas u zajedničkom kućanstvu živi sa suprugom i mlađim sinom Danijelom. Od njega smo saznali da su prvi traktori i vršilice u selo došli sredinom šezdesetih godina proteklog stoljeća.
Vlasnici su bili Ivan Lugomer, Stjepan Lugomer i Đuro Slaviček. Od tada je vršidba u selu bila mnogo lakša i brža, a Ivan i Stjepan Lugomer žito su vršili i u susjednim selima. Sve do pedesetih godina prošlog vijeka u selu je bila i trgovina mješovite robe čiji je vlasnik bio neki Kuljko čije ime nismo saznali.
U naselju je bio i Lugomerov mlin u koji su žito i kukuruz dovozili i iz susjednih mjesta. Selo je 1967. godine dobilo i asfalt, a struja je ovdje bila mnogo prije, početkom pedesetih godina proteklog stoljeća. Danas naselje ima i javnu rasvjetu, telefon, internet, plin i vodovod, a bude li sve kako je predviđeno, uskoro mještani dobivaju i kanalizaciju.
Mi smo prošetali ulicom i u dvorištu ispred majušne kućice ugledali jednu od najstarijih mještanki. Katica Baneković rođena je 1933. godine u nedalekom Brezju. U Gornju Brckovčinu došla je sa suprugom Đurom i kćerkom Marijom 1960. godine.
foto: Mirko Lukavski
– Kao dijete, rasla sam u neimaštini uz roditelje i još tri sestre. Rano sam se udala za supruga Đuru s kojim imam kćerku Mariju. Ovdje smo kupili trošnu kućicu, a ja sam dobila malu livadu na kojoj i danas imam vrt. U prvo vrijeme nismo imali sredstva za normalan život pa sam ja nadničarila i brala i prodavala bilje.
Kasnije se suprug zaposlio pa nam je bilo lakše živjeti – kazala nam je ljubazna baka Katica. Ostavili smo baku i pošli dalje, stigavši do povišenog vinorodnog naselja Mladine. Ovdje su uz mnogobrojne stare, drvene klijeti, niknule i nove, u koje je uvedena i struja. Susreli smo i jednog od vlasnika koji nas je pozvao u toplu prostoriju. Ugledavši nekoliko moćnih računala, nismo mogli sakriti iznenađenje, upitavši domaćina čime se bavi. Anton Beti diplomirani je inženjer elektrotehnike i bavi se projektiranjem u građevinarstvu. Ima vlastiti projektni biro i surađuje sa nekoliko arhitektonskih kuća za koje radi projekte u građevini.
– Oduvijek sam volio prirodu, pa sam početkom devedesetih godina ovdje kupio vinograd i voćnjak. Vinogradarstvo i voćarstvo su mi hobi, i u tome uživam. Spavam u Križevcima gdje živim, no ovdje sam tijekom dana i tu sam preselio svoj ured. Ovdje, u prirodnom okruženju radim u miru i tišini, zaštićen od stresnih situacija – kazao nam je Anton. Nedaleko njegovog imanja je i kapelica svete Elizabete u kojoj se na taj blagdan služi i sveta misa.
Prema nekim saznanjima, na tom je mjestu nekada bila kapelica od pletera, na čast svetom Brcku, pa su po njoj nazvane Donja i Gornja Brckovčina. Dok je prema popisu iz 2010. godine u Donjoj Brckovčini koja se nalazi na najvišoj točki nadmorske visine od 120 metara živjelo 166 stanovnika, u Gornjoj Brckovčini je te godine popisano 160 mještana, čiji se domovi nalaze na oko 150 metara nadmorske visine.
U Gornjoj Brckovčini rođen je i poznati koprivnički pravnik i javni bilježnik Ivica Juršetić kojega pamte stariji Koprivničanci. Danas ovdje živi oko 150 žitelja od kojih je najstarija Ljubica Hadrović. Radno sposobni još uvijek se bave poljoprivrednom proizvodnjom, no ima i nekoliko obrta. Pa ipak, u cijelom naselju ima ukupno osam krava. Saznali smo da ovdje živi desetak starih neženja. Već dugo nije se rodilo niti jedno dijete, no jedna mlada obitelj uskoro očekuje bebu.