Malo mjesto Gornji Dubovec smjestilo s južno od crkve svete Margarete uz cestu koja vodi u obližnje vinograde. Prema davnoj predaji, selo je osnovao župnik dovodeći sebi tri sluge za pomoć na gazdinstvu i imanju. To su bili Blažic, Srakec i Tomašić, i bili su prvi stanovnici novoga naselja, a domaće stanovništvo i danas to selo zove Blažici.
U svojoj knjizi o povijesti dubovečkoga kraja piše prof. Marica Vrabec: ‘U osnovi ove predaje moglo bi biti dosta točnosti, jer se župa već 1517. godine bilježi kao posjednica, a u vizitacijama vizitatori pišu o župnikovoj družini. Nju je trebao za mnoge poslove na posjedima i u kući, piše Glas Podravine i Prigorja.
Iako malo, naselje je već od davne prošlosti bilo svojevrsni centar ovoga kraja. Tu se od davnine nalazila crkva i župni dvor, škola i stan za učitelje, a u 20. stoljeću bile su i dvije trgovine čiji su vlasnici bili Ana Dubravec i Drago Pićak. Na najvišoj točki nadmorske visine od 154 metra, danas se Gornji Dubovec prostire na površini nešto većoj od jednog kilometra kvadratnog, a u dvije naseljene kuće živi ukupno sedam stanovnika! Mi smo naš Hyundai parkirali u dvorištu obitelji Boroša i nakratko razgovarali sa domaćinom.
Stjepan Boroša rođen je 1966. godine u selu Žukovec u Zagrebačkoj županiji. Nakon školovanja radio je jedno vrijeme u pilani, a nakon vjenčanja, sa suprugom Karmelom seli kod njenih roditelja u Gornji Dubovec. Supružnike je vjenčao župnik Viktor Golubić koji je stanovao na farofu uz crkvu. Karmelina majka Barica i otac Vid bavili su se poljoprivredom kao i njihovi sumještani. Imali su po četiri krave, svinje i perad, a za njihovu prehranu obrađivali su deset rali zemlje.
Mladi bračni par nastavio je poljoprivrednu tradiciju, a dobili su i sinove Anđelka i Nevena. Stjepan je otišao i na privremeni rad u Njemačku, no nakon godinu dana vratio se doma i nastavio rad na poljoprivredi. Obiteljsko gospodarstvo je raslo, a Karmela i Stjepan krenuli su u izgradnju nove kuće. Stjepan se zaposlio na pošti, no nakon nesretnog pada i boravka u toplicama, od 2013. godine je u invalidskoj mirovini.
foto: Mirko Lukavski
– Uz radove na poljoprivredi, u to je vrijeme svako gospodarstvo imalo i vinograd na Oslavečkom bregu za svoje potrebe te svoju šumu. Mi smo imali krave za proizvodnju mlijeka sve do 2000. godine. Od prodaje mlijeka i ostalih poljoprivrednih proizvoda i mala su gospodarstva mogla živjeti, no padom otkupne cijene mlijeka, mještani su počeli prodavati stoku, i danas u selu nema niti jedne krave. U vrijeme mog dolaska u selo, 1987. godine u susjednom Beketincu su bile 24 kuće u kojima je živjelo 60 stanovnika.
Danas ima sedam nastanjenih kuća i dvije vikendice u kojima živi 32 stanovnika. U Kučarima je bilo 18 kuća i 60 stanovnika, a danas tamo u 11 kuća živi 21 stanovnik. U Gornjem Dubovcu je bilo osam kuća i 21 mještanin, a danas u dvije kuće živi nas sedam stanovnika – kazao je naš sugovornik, koji u zajedničkom kućanstvu živi sa sinovima i suprugom, te njezinom majkom.
Stjepan je i dugogodišnji predsjednik DVD-a. Osnivač DVD-a Gornji Dubovec je Đuro Srakec koji je bio i prvi predsjednik. DVD je osnovan 1969. godine, a već sljedeće godine mještani su prionuli izgradnji vatrogasnog doma. Društvo je već u početku imalo 46 članova. Uz pomoć žena, vatrogasci su često u domu organizirali zabave, a od tako zarađenog novca, dom je i potpuno opremljen. Na zabavama su svirali: Đuro Srakec – bajz, Vid Baburek iz Beketinca – beglajt (gitara), Ivica Perus iz Sela Ravenskih (harmonika) i Ivan Novosel, također iz Sela Ravenskih, violinu.
Vatrogasni dom tijekom godina je nadograđivan, a nedavno su vatrogasci vlastitim sredstvima u domu sagradili i sanitarni čvor. Mještani se nadaju da će dom uz pomoć grada Križevaca uskoro dobiti i fasadu, jer je to valjda jedina zgrada vatrogasnog doma koja je još uvijek neožbukana. Naselje ima i dugu tradiciju školstva. Postojeća školska zgrada sagrađena je 1903. godine, no škola je u selu bila i prije. Sedamdesetih godina proteklog stoljeća u školu su u dva turnusa ovdje išla djeca iz sela Velike, Tkalca Donjeg, Gornjeg, Donjeg i Srednjeg Dubovca, Beketinca i Sela Ravenskih, a u učiteljskom stanu su stanovali učitelji.
Zadnja učiteljica koja je tu stanovala bila je Dragica Pićak – Ferenčak a krajem dvedesetih godina otišla je u mirovinu. Danas u prva četiri razreda tu polaze učenici iz Gornjeg, Donjeg i Srednjeg Dubovca, Beketinca i Sela Ravenskih. Škola je radila do zadnjeg potresa, no iz svih okolnih sela samo dva učenika su išla u školu pa je daljnja nastava neizvjesna.
S našim domaćinom prošetali smo selom i razgledali zgradu škole i unutrašnjost vatrogasnog doma. Zidove dvorane krase mnoge diplome i priznanja osvojena na vatrogasnim natjecanjima, a u garaži je vatrogasno vozilo i štrcaljke. Prolazimo i pokraj druge naseljene kuće gdje živi najstariji mještanin Đuro Srakec, sa suprugom Barbarom.
U dvorištu u koje nismo mogli ući zbog ljutitog psa čuvara, Barbara je upravo radila ono čega s groze današnje gazdarice; čistila je pile kako bi pripremila zdrav, seoski ručak. Od nje smo saznali da je njezin suprug Đuro prvi u selu kupio i prvi traktor marke Zetor. Kasnije je traktor marke IMT kupio i njegov susjed Vid Srakec. Barbara se prisjetila i da su u selu bili majstori. Stolarske poslove radio je majstor Ocvirek, a obradom drva i izradom bačvi bavila su se braća Blaž i Matić Letoja. U selu je još uvijek aktivan takozvani Janin bunar iz kojega su se mještani godinama snabdijevali vodom, a vode u njemu ima i danas.
Gornji Dubovec danas administrativno pripada gradu Križevcima. Elektrificiran je pedesetih godina proteklog stoljeća, a od malobrojnih mještana smo čuli da je odmah nakon dolaska struje, gospođa Letoja čije ime nismo uspjeli saznati, kupila i gramofon. Iako je ovo mjesto stoljećima prije bilo centar ovog kraja, ulice su asfaltirane tek krajem devedesetih godina prošlog vijeka, kada je selo dobilo i telefonsku liniju. Dvije obitelji koje još ovdje stanuju, imaju asfalt, struju i javnu rasvjetu, telefon i Internet.
Nemaju vodovod, plin niti kanalizaciju. Sa susjednim selom Velika u Zagrebačkoj županiji povezuje ih makadamski put, no mještani se nadaju da će se cesta asfaltirati, jer višestruko skraćuje put prema Zagrebu. Ponad naselja ponosno stoji crkva svete Margarete uz koju su i postaje križnog puta koje je dao podići župnik Đuro Vukalović. Na žalost, crkva je stradala u posljednjem potresu pa je do daljnjeg zatvorena za vjersku službu. Uz crkvu je i groblje sa mrtvačnicom, a u selu je i već spomenuti vatrogasni dom i školska zgrada. Najstariji stanovnik je Đuro Srakec rođen 1932. godine, a najmlađi Neven Boroša rođen 1994. godine, no možda će za koju godinu i ovdje sletjeti roda.