Administrativno u Križevcima, na najvišoj točki nadmorske visine od 120 metara smjestilo se naselje Kućari.
Mi smo ovo malo mjesto posjetili dan nakon blagdana svete Margarete koja je zaštitnica Kučara. Prema predaji, u Kućarima se nalazio dvorac plemenite grofice Margarete Škrlec de Lomnicza iz Turopolja. Oko dvorca bile su nastanjene obitelji kmetova Rudaš, Mikulaš, Pavlas, Pavljek i Bogdan. Pričalo se da je grofica bila škrta, i da je svojim kmetovima dala sagraditi male kućice. Kmetovi na brijegu uz crkvu u Gornjem Dubovcu iznad dvorca imali su lijepe i velike kuće i rugali su se kmetovima u kućicama oko dvorca, nazivajući ih kućarima.
Po tome je vjerojatno naselje dobilo ime koje i danas nosi. U potrazi za sugovornikom, mještani su nam bez razmišljanja predložili Ljubicu Zajec, najstariju stanovnicu ovog prigorskog mjestašca, a u kući nas je s njom dočekao i Marijan Šatrak, svekar njezine kćeri, piše glaspodravine.hr.
– Rođena sam za vrijeme kralja Aleksandra, 7. ožujka 1932. godine i do danas sam proživjela vladavinu dva kralja i nekoliko predsjednika – započela je razgovor ova vedra, nasmiješena 89-godišnjakinja. Otac joj se zvao Tomo a majka Jaga rođena Bogdan.
– Živjeli smo u drvenoj kući s jednom sobom i zemljanim podom. Moja baka Ana i djed Nikola Bogdan potomci su onih kmetova i bili su najbogatiji u kraju, a imali su tri i pol jutara zemlje i jedanaestoro djece. Živjelo se skromno, no ipak sam odrastala u dobrim uvjetima.
Moj ujak Gabro Bogdan živio je u drugom selu i imao je dućan, gostionicu i pekaru. Na žalost, ostao je udovac sa osmomjesečnim sinom kojeg je moja baka nastavila odgajati, pa smo zajedno odrastali. U prvi razred osnovne škole krenula sam 1939. godine u susjedno mjesto Gornji Dubovec. Učiteljica mi je bila Franjica Dukić, a došla je iz Dalmacije.
U to je vrijeme ovdje bilo mnogo djece pa je bilo i više učitelja koji su stanovali u zgradi škole, no neki su morali stanovati i u privatnim kućama. Tako je i moja učiteljica stanovala u drugoj kući mojih roditelja pa sam kod nje imala privilegiju i prolazila sa odličnim ocjenama. U međuvremenu je počeo Drugi svjetski rat, a ja sam nakon završena četiri razreda osnovne škole upisala gimnaziju u Križevcima. Zbog čestih napada na Križevce, gazdarica mi je otkazala stan i ja sam nakon godinu i pol pohađanja gimnazije, prekinula školovanje i vratila se doma.
Ostala sam kod kuće, mada sam imala prilike kao i moja prijateljica Branka, udana Slavenić, završiti učiteljsku školu koja je trajala tri godine. Nakon završetka rata moji djed i baka bili su već ostarjeli pa im je trebalo pomagati. Imali smo oko pet jutara zemlje i vinograd i bilo je mnogo posla. Imali smo hrane jer na selu se uvijek nešto nađe za jelo, no nismo imali obuće niti odjeće. Iz Zagreba su dolazili ljudi s kojima smo mijenjali hranu za odjeć
Moja teta Katica Paček bila je šnajderica pa mi je prekrajala tu rabljenu odjeću. Mnogi mladići su otišli na izgradnju pruge Brčko-Banovići, Šamac-Sarajevo i na radne akcije diljem čitave Jugoslavije, a mi djevojke smo radile sve poslove na polju i u vinogradu. Sve se radilo rukama, a ljudi su pomagali jedni drugima. Ako je trebalo pomoći susjedu, vi ste ostavili svoj posao da bi njemu pomogli, a isto je tako drugi put i on vama pomagao.
Mi mladi smo često imali predstave i zabave u privatnim kućama. U to vrijeme u novinama su izlazili umeci romana u nastavcima. Nas šestoro koji smo voljeli čitati udružili smo se pa je svaki tjedan jedan od nas kupio Vjesnik u srijedu u kojem je bio i nastavak romana. Ja sam odmalena voljela čitati, a i danas mnogo čitam, napomenula je.
Nakon udaje, suprug Josip Zajec i ja srušili smo staru drvenu kuću i počeli gaditi novu koju smo dovršili krajem pedesetih godina. Sagradili smo je od stare cigle od zgrade farofa koja je izgorjela u požaru. Rodila sam kćeri Baricu i Vesnu. Imali smo staju koja je bila sazidana od cigle koju je pekao moj otac koji je imao obrt pečenja cigle. Godine 19970. zajedno sa još nekoliko susjeda otišla sam na privremeni rad u Zapadnu Njemačku. Suprug je bio kovač, no imao je sve manje posla, a i obolio je. Ja sam od rada u Njemačkoj plaćala školovanje starije kćeri, uzdržavanje roditelja, pa i paušalni porez i obrtničku komoru za supruga!
Na kraju, u Njemačku mirovinu sam otišla sa šezdeset godina života. Kćerke su se udale i imaju svoje obitelji, a ja sam ovdje sama. Za svoje potrebe uzgajam povrće, čitam knjige i novine i prisjećam se mladih dana – sa smiješkom na licu ispričala nam je Ljubica i dodala da je nešto od zemlje prodala, a ostalo je neobrađeno.
Od naše sugovornice smo saznali da je četrdesetih godina prošlog stoljeća u Kućarima bilo 22 nastanjene kuće. Danas ima deset kuća i 19 stanovnika. Djeca su se kupala i lovila ribe u potoku Črnec. Potok u to vrijeme nije bio ‘črn’, a u njegovoj bistroj vodi živjeli su i rakovi koje je po sjećanju naše Ljubice lovio djeda Miško, a mališanima za jelo pripremala njezina baka.
Kritično područje bilo je samo ono gdje su mještani močili konoplju. Tamo su ribe ‘plivale leđno’ i djeca su izbjegavala to mjesto. Mještani su vinovu lozu uzgajali na Oslavečkom i Pavlovečkom bregu, i na Gospočaku, a Ljubicin djed Nikola Bogdan radio je drvene kuće i klijeti. Danas je većina vinograda nestala, a i malo klijeti je ostalo. Mještani Kućara na posljednji počinak idu u Gornji Dubovec, gdje je zajedničko groblje i mrtvačnica. U Dubovcu je i crkva koja je oštećena od potresa i zatvorena, te (također zatvoreni) škola i dom. Danas u Gornjem Dubovcu u dvije naseljene kuće živi ukupno sedam mještana.
U zanimljivom razgovoru saznali smo i da je prvi traktor u selu kupio je Mato Letoja. Prodao je dvije kobile, jednu kravu i dvije svinje, i kupio traktor i prikolicu, a koliko bi stoke danas trebalo prodati, upitala nas je sugovornica i ispričala kako je baš ona prva u selu kupila radio.
– Suprug me zamolio da umjesto njega ispunim valovnicu. To su bili dokumenti slični današnjoj poreznoj prijavi. Ja sam došla u Križevce i u dućanu vidjela radio. Ušla sam u trgovinu i upitala trgovca Milana kako bi došla do radija. Objasnio mi je da moj suprug kao obrtnik ima pravo na kupovinu, samo treba potpisati papire.
Došla sam doma i to ispričala suprugu, no on je bio protiv kupnje, kazavši da ima važnijih stvari od radija. Ja sam zašutjela i istog dana na prijevaru mu podmetnula papire na potpis, i kući donijela novi radio marke RR 210. Uskoro je cijelo selo kod nas slušalo narodne pjesme na koje se i plesalo, a osim nas, radio su imali jedino župnik Vid Blažinčić i učitelj Brozović -kazala je naša sugovornica.
Kućari imaju svoje raspelo podignuto 1913. godine. Selo je asfaltirano, ima struju i javnu rasvjetu, a nemaju vodovod, plin niti kanalizaciju. Administrativno pripadaju gradu Križevcima do čijeg centra ima nekoliko kilometara. Danas u selu žive obitelji Zajec, Mikulec, Kralj, Letoja, Rusan, Bogdan, Matak i Pavelić. Proizvodnjom mlijeka i stočarstvom bave se Darko Rusan, Marica Kralj, Drago Kralj, Vlatko Letoja i Božica Brezjan.